Pozorište je sve ono što me čini boljim

„Za mene je pozorište široko. Pozorište je povod za učenje i razumijevanje, pa i kada sam u publici ili u podjeli, kada ispred sebe imam predložak od kojeg krećemo ili kompletan komad. Pozorište je uvijek povod za istraživanje, povod za razumijevanje, za ulaženje u problematiku, povod da shvatiš da postoje drugi ljudi i druge perspektive“

izvor.vijesti.me

Kad uzmeš i suočiš se sa životom, to je pozorište, kaže u razgovoru za “Vijesti” mladi, talentovani i nagrađivani crnogorski glumac Stevan Vuković. Iako ga je publika upoznala kroz nekoliko uspješnih predstava, među kojima se izdvajaju “Kapital” u režiji Andraša Urbana, “Sobe” Mirka Radonjića, “Balkan boys” Siniše Evtimova, “Gospodska krv” Slobodana Marunovića…, djeluje da će najnovijom produkcijom Crnogorskog narodnog pozorišta Vuković dodatno očarati i publiku, ali i kolege, te buduće saradnike.

Mladom glumcu se odavno prognozira uspješna karijera, a sudeći po reakcijama publike, djeluje da će sada kada je stao na scenu CNP-a biti sve više tražen, jer, čini se, pozorište budi mnogo toga u njemu. A šta pozorište za njega predstavlja, glumac kaže da je pitanje na koje ne želi da odgovori, jer bi time i sve ono što ono nudi što jeste i može biti – nestalo.

”Ja nikada nijesam jurio neku teoriju, svoju ili tuđu. Nikada nijesam definisao bilo šta što radim, jer mi se čini da ukoliko bih to uradio izgubilo bi poentu. Tako nijesam nikada definisao ni šta je to pozorište i šta je to gluma, jer bih onda samo stavio tačku i ostao u nekim ograničenim okvirima koji ne nude ništa više od te definicije. Za mene je pozorište široko. Pozorište je povod za učenje i razumijevanje, pa i kada sam u publici ili u podjeli, kada ispred sebe imam predložak od kojeg krećemo ili kompletan komad. Pozorište je uvijek povod za istraživanje, povod za razumijevanje, za ulaženje u problematiku, povod da shvatiš da postoje drugi ljudi i druge perspektive, a to mene čini boljim. Pozorište me podstiče na promišljanje o temama, o problemima i ljudima na koje inače možda ne bih obratio pažnju. Pozorište vas nikada neće dovesti do rečenice ‘Svako živi svoj život’, ne, već ćete gledajući predstave o raznim i različitim životnim zbivanjima proširiti i obogatiti svoj život. Pozorište nije samo plod naše mašte, već realna slika nas, odraz nas samih, ljudi, čovječanstva, a pritom, to je odraz koji sami kreiramo iz onoga što jesmo, iz naših sudbina, razumijevanja, površnosti, laži… To je pozorište za mene, kad uzmeš i suočiš se sa životom i pokušavaš da ga razumiješ, shvatiš i prihvatiš”, odgovara Nikšićanin.

Stevan Vuković je dio ansambla predstave “Bladi mun” koja se, nakon uspješnih igranja krajem decembra 2021. godine, ponovo igra u petak 28. i ponedjeljak 31. januara, obje večeri u 20 časova na velikoj sceni nacionalnog teatra. Scenaristkinja i rediteljka Ana Đorđević napisala je scenario specijalno za crnogorsku adaptaciju, a baziran na svom tekstu “Crna kutija” koji takođe oduševljava regionalnu publiku. Ipak, ideja predstave počiva i temelji se na ideji filma “Perfetti sconoscuiti” u kojem se sedmoro, a na sceni CNP-a osmoro, dugogodišnjih prijatelja sastaje na večeri kako bi ispratio spektakularno pomračenje mjeseca ili ti “Bladi mun”. Mladi Vuković sjajno se snašao u liku koji krije svoju tajnu u strepnji da će njegovi najbliži prijatelji reagovati baš onako kako pretpostavlja.

”Mi izlazimo na scenu da bismo razbili tabue. Trudimo se da ih kroz naše likove otkrijemo i otvorimo ono što bi mogli biti tabui danas i to u najužem krugu prijatelja. To je ono što predstavlja paradoks ovdje, jer ako stvari nije moguće podijeliti među najbližima kako onda gledati na društvo i sredinu. Mislim da se na ovom malom uzorku najbližih prijatelja mogu tretirati veliki društveni problemi koji su evidentni izvan tog okruženja, ali i van scene i trase na kojoj mi boravimo i družimo se… To je ono što mi se čini kao veliki problem i što je bolno u ovom komadu, a to je što krijemo stvari od onih najbližih nama”, sumira Vuković radnju i problematiku komada.

Iako je i predstava “Bladi mun”, kao i “Crna kutija”, podstaknuta planetarno popularnim filmom režisera Paola Đenovezea, a koji je doživio veliki broj rimejkova i kao takav ušao u Ginisovu knjigu rekorda, na pitanje kako je ovo filmsko ostvarenje uticao na njega prilikom procesa građenja lika, Vuković odgovara iskreno – nije gledao film.

”Nijesam gledao film, moram biti iskren. Jednostavno, nijesam imao potrebu da istražujem druga viđenja lika kojeg igram, već sam želio da tekst bude u potpunosti moj, naravno i rediteljkin, da bude naša kreacija. Ana nam je dala takvu slobodu da smo mogli da se poigravamo sa likovima i želio sam to da iskoristim i preispitam ono što ću tome pružiti ja sam. Sasvim spontano, nijesam želio da vidim kako bilo ko drugi to radi, već sam želio da me lik obuzme, da me proces nosi u smislu mog promišljanja i razmišljanja o svemu tome i mog samostalnog građenja lika, ali tako da ništa ne utiče na to. Zato nijesam želio ništa da diram, već da dozvolim da iz mene krene i razvije se moj lik. Nijesam želio da se upravljam drugim uticajima i utiscima, tako da sam samo ‘vozio’ sa željom da vidim šta sam mogu da uradim, bez sugestije drugih viđenja i ‘uradaka’ mog lika”, objašnjava Vuković.

On dalje ističe i da taj čuveni proces građenja lika, stvaranja i ulaska u karakter on simplificira, jer, ističe, sve se svodi na razumijevanje i empatiju, ali i lično istraživanje.

”Mi uvijek ostavljamo neki mističan prostor i filozofiju kada je u pitanju taj proces koji se često naziva ‘ulazak u lik’. Ja ne doživljavam to tako, već u čistoj jednostavnosti pokušavam da razumijem te ljude, ma ko oni bili, prvenstveno kroz pokretanje samoga sebe i pružanje sebe igri. Likovi koji se pojavljuju u predstavi ‘Bladi mun’ tek ne traže ništa više osim iskrenog razumijevanja, takvi su i Stefan i Miki i Milena, kao i mnogi drugi van te scene. Na takav način ja sam pokušao da pristupim ovom procesu i tom činu građenja lika ili ulaska u lik. Dakle, ne kroz neko dubokoumno i filozofsko kreiranje karaktera, već kroz prijateljsko razumijevanje, kroz lično shvatanje tog lika kakvim lako mogu da zamislim nekog u stvarnosti, jer nečiji život zaista izgleda tako. Da budem jasniji, ja igram geja koji odlučuje da od svojih najbližih prijatelja krije ono što jeste jer se plaši njihove reakcije, da će biti baš onakva kakvu naslućuje. Ne želim da to bude neki ‘vau momenat’, jer, znate, mislim da je to potpuno u redu ukoliko nijesi spreman da sebe podijeliš sa nekim, pa čak i kada je to neko koga smatraš najbližim. Možda je kontradiktorno, ali da, u redu je nešto kriti dok ne stigneš do trenutka kada osjećaš da možeš i želiš da podijeliš sebe ili dio sebe sa nekim”, ističe Vuković i dalje ističe da takođe treba razmišljati o drugima, ne uvijek o sebi, a prihvatanjem sebe čovjek postaje spreman da prihvati i razumije i druge.

”U tom smislu sam želio da prikažem Stefana onakvog kakvim ga ja doživljavam i što on za mene predstavlja. Stefan je za mene dobar čovjek, empatičan, a kroz njegov lik vi ćete otkriti i svoju empatiju, nadograditi je. Važno je spoznati da vam je stalo do nekoga i naučiti da razumijete nekoga. Važno je da ne mislite uvijek samo na sebe, ali ipak da budete svoji i budite pažljivi prema sebi. Rješenje uvijek postoji, za sve. Kockicu po kockicu sam pokušavao da slažem u ovoj predstavu, konstantno tražeći razloge za neke postupke i rečenice koje se dešavaju ili izgovaraju. Zato, ništa nijesam želio da mistifikujem, želio sam samo da predstavim čovjeka koji postoji, osobu koja krije neku važnu stvar i ne želi da je podijeli sa drugima pretpostavljajući kakva će reakcija okoline biti. Mi uvijek mislimo da znamo svoje prijatelje, misliš da nešto neće moći da prihvate pa se zbog toga i povlačiš pred njima i to dovodi do toga da se, svim mogućim sredstvima, povlačiš braneći ono do čega je tebi stalo. Suludo je kada to moraš da radiš sa najbližima i kada ne možeš biti opušten sa onima koje smatraš prijateljima, porodicom. Kada sve to prevedem na svoj život i neko moje mini životno iskustvo postanem svjestan koliko stvari na neki način ostane zakopano u nama samima iz razloga što u trenutku nemaš hrabrosti i nijesi u ljudima prepoznavao njihovu mogućnost razumijevanja tvojih problema i problematika. I to je važno – prepoznati mogućnost drugih da razumiju tebe, ali i njima pružiti isto to zauzvrat”, poručuje mladi glumac.

Iako govori o ozbiljnim stvarima i otvara velike teme života koji(m) živimo, prikazujući šta sve krijemo u svojim telefonima koji postaju takozvana crna kutija, predstava većim dijelom izaziva iskreno smijanje i ovacije među prisutnima. Sjajan glumački ansambl: Sanja Vujisić, Nikola Perišić, Kristina Stevović Obradović, Aleksandar Gavranić, Filip Đuretić, Maša Božović Branka Otašević, uz Stevana Vukovića, brzo, lako, dinamično, interesantno i pristupačno postavlja dvočasovnu radnju koju publika prati baš kao da sa junacima prolazi kroz njihovu zbilju. Tinejdžersku igru skoro pa niko ne prihvata lako, pružiti nekome svoj, sopstveni, lični i intimni, pametni, personalizovani, mobilni telefon na uvid postaje drska, pomalo perverzna i bezobrazna potreba onog drugog da vidi šta se krije iza šifre za otključavanje. Predstava “Bladi mun” pokazuje da svi kriju nešto, a oni koji ne kriju kao da nijesu svoji. Kako protiče druženje osmoro prijatelja i šta se sve dešava tokom pomračenja mjeseca, uz koju riječ i čaš(ic)u pića više, iznenadnu SMS poruku, (ne)očekivani telefonski poziv ili fotografiju/e na Vajberu, zaokrenuće živote bliskih ljudi koji su mislili da sve znaju jedni o drugima, ali i o sebi.

Glumci izvanredno dočaravaju i smještaju likove u crnogorski milje, vrhunski predstavljaju različite akcente, stavove, zanimanja, poslove i karaktere, a Vuković na originalan način izaziva smijeh u publici koja ga pozdravlja. Reakcijama je, ističe, posebno zadovoljan.

”Svima nam je drago zbog toga. Reakcije publike mnogo znače, one su kao pogon za vas dok ste na sceni. Kada smo prvi put imali priliku da vidimo na šta publika reaguje i koje su to situacije koje njih dovode i prebacaju ‘preko rampe’, vidjeli smo i znali šta i kako dalje. Mislim da će se reakcije tek ispoljavati i da će se o ovoj predstavi tek pričati što se više bude igrala, a posebno zbog toga što će se u njoj svako pronaći, na ovaj ili onaj način, jer, sudbine ovih ljudi se tiču svih i na njih niko neće ostati ravnodušan”, poručuje Vuković i dodaje:

”Mi smo jurili sudbine ovih likova sa željom da ih iznesemo na scenu i obradimo na pravi način, na savremen, ali pozorišni način i tako ih postavimo pred gledaoce. U pitanju je splet sudbina, situacija, događaja, a sami dramski predložak je bio veoma inspirativan i za nas kao glumce, ali i za rediteljku koja je pisala komad, da se svi još više poigramo i da ovaj tekst i život ovih likova dignemo na neki nivo iznad”, kazao je Vuković.

Na pitanje kakvi su planovi za dalje, te da li priželjkuje neku posebnu ulogu u skorije vrijeme, odgovara:

”Ne priželjkujem velike uloge, priželjkujem prvenstveno zdravlje sebi i bližnjima, jer mislim da je to zaista na prvom mjestu, ne kao floskula već kao istina i spoznaja. Pozorište priželjkujem kao ljubav, kao pasiju i zadovoljstvo. Pozorištu se radujem, radujem se odlasku na predstavu, radujem se novim predstavama, svim budućim procesima i susretima, jer projekti – biće ih!”, zaključuje on.

Teške i zahtjevne sudbine na komičan način pričaju o životu

Iako je istakao da je potpuno u redu odlučiti da ne želiš sve da podijeliš sa nekim, pa čak ni sa najbližim, Stevan Vuković nastavlja da preispituje potrebu čovjeka da živi pod velom tajni, ograđen šiframa i dvojakim identitetima. Zato, ističe, svako ko bude gledao predstavu “Bladi mun” tražiće sebe i svoj odgovor za sebe na pitanje: “Šta te tjera da kriješ nešto od sebe i od drugih?”…

”Šta je to što ne dozvoljavaš drugim ljudima da otkriju o tebi? Šta je tvoja privatnost koju ne dozvoljavaš da drugi vide? Šta te tjera da kriješ nešto od sebe i od drugih? Šta te tjera da poričeš nešto i pred sobom, ako drugi ne znaju? Koliko je teško pronaći sebe i otvoriti svoj život, predstaviti svoju intimu danas? Svi imamo neke velike tajne koje ne dijelimo ni sa kim, ali zašto, o čemu se radi? Šta je to toliko strašno i veliko što se krije u tim tajnama, a što je problematično da se podijeli sa najbližim ljudima?”, pita Vuković ističući da su to sve velika i uzbudljiva pitanja.

”Mislim da se baš preko mobilnih telefona i ovih današnjih pametnih uređaja, a koji su postali naša sigurna zona, krije ta vrsta nepovjerenja, vrsta neprijateljstva. Danas je sve u nekoj mjeri dozirano, pa smo i mi sami uvijek odmjereni dio onoga što zapravo jesmo. A pitanje je u kom smo procentu mi ono što jesmo samima sebi? U kom smo procentu mi prijatelj nekome? U kojoj to mjeri smo otvoreni i iskreni u svakodnevnom razgovoru? Posle ove predstave, od početka procesa pa do premijere, ali i dalje, pitam samoga sebe zašto stavljam šifru na telefon, pitam sebe šta krijem i od koga krijem? A to pitam i sve druge… Zašto stavljate šifru na telefon, šta krijete, zašto ga okrećete naopako, od čega bježite, šta je toliko strašno u njemu? To me natjera da kopam dalje, da razmišljam ko smo mi danas, od onog najbizarnijeg i najbanalnijeg primjera pa do velikih životnih sudbina”, objašnjava Vuković.

Zbog svega toga ova predstava mu je posebno draga.

”Mislim da su sudbine ovih likova teške i zahtjevne i zbog toga mi je još i draža ova priča i ideja. Pa, hajde da vidimo ko se sa kim dopisuje, telefon na sto, otvorite karte! Mislim da će i publika u svemu tome vidjeti komične stvari, od onih koje su zaista komične, ali onda i one dublje slojeve koje smo otvorili, a mislim da smo uspjeli u tome, ali to je na publici dalje da otkriva”, zaključuje Vuković.

izvor.vijesti.me

NOVOSTI

Povezane vijesti vijesti

Reklamni Prostor Prostor