U Skanu, srednjovjekovnom selu duboko u divljim planinama italijanskog regiona Abruco, jedna žena se oblači kao da je vrijeme stalo.
Sa 94 godine, Margarita Ćiarleta – duhovita, prkosna i nezavisna, ali i veoma tajnovita kada je riječ o sopstvenoj privatnosti, posljednja je osoba koja svakodnevno nosi vjekovima staru tradicionalnu odjeću sela iz kog potiče.
Turisti koji prolaze kaldrmisanim uličicama ne dolaze samo zbog planinskih pejzaža ili raskošnih crkava. Oni tragaju za „Nona Margaritom“ ili, kako je mještani zovu, „L’Ultima Regina“ (Posljednja kraljica).
Često lutaju selom, kucajući na vrata, dok je ne pronađu i ne slikaju se s njom.
Ipak, Ćiarleta odbija reflektore. Ona insistira da nije zvijezda i da je samo obična baka ponosna na svoje seoske korijene.
Ona nosi istu vrstu tamne vunene haljine sa dugim crnim rukavima i pamučnom trakom za glavu još od svoje 18. godine.
„Oduvijek mi se dopadala ova odjeća i ponosna sam što je nosim“, rekla je za CNN, prenosi N1.
Dvije nošnje Skana
Vjekovima su žene u Skanu imale dva tipa odjeće: jednu, svakodnevnu, za poljske radove i kućne poslove, koju Ćiarleta nosi i danas i drugu, svečaniju, bogato izvezenu s ukrašenim prslukom i kapom, nošenu nedjeljom u crkvu i tokom praznika.
Danas poneke žene oblače svečane nošnje za povorke i proslave, ali samo Ćiarleta svakodnevno nosi odjeću svojih predaka. Čak i nedjeljom, ostaje pri radnoj nošnji, kombinujući različite verzije – crne ili tamnoplave s bijelim detaljima.
„To je bila, i još uvijek je, moja obična svakodnevna odjeća“, kaže ona.
„Moj muž je nikada nije volio, ali to me nije spriječilo da je nosim svakog dana, i na njivi i na proslavama.“
Sve radim sama
Ćiarleta je cio život provela u Skanu. Od smrti svoje dvije sestre, koje su takođe nosile tradicionalnu odjeću, postala je posljednja žena u selu u takvom izdanju. Njena jedinstvena pojava brzo je postala zapažena van sela, zahvaljujući društvenim mrežama.
Lokalne vlasti sada nastoje da UNESCO uvrsti ovu nošnju u nematerijalno kulturno nasleđe.
Rođena i odrasla u Skanu, Ćiarleta od 1950. živi u istoj kamenoj kući. I pored godina, svakodnevno sama obavlja kućne poslove i povremeno koristi štap za hodanje.
„Ujutru radim sve – sređujem baštu, kuvam, malo prošetam. Provodim vrijeme s prijateljima, komšijama i porodicom. Ponekad idem do polja iznad sela“, kaže.
Nekada je svakodnevno odlazila u lokalni bar na espreso, ali je s tim prestala.
Rado kuva za unuke domaću tjesteninu i njoke s raštanom, lokalni specijalitet. Oni joj zauzvrat pomažu da otjera turiste koji previše navaljuju.
„Divni su, stalno paze na mene. Vrlo sam srećna što ih imam“, kaže.
Iako rado prima posjetioce i ne smeta joj da je fotografišu, odbila je televizijske ekipe, a jednom je i otjerala radoznale turiste koji su ušli kroz njena otvorena vrata.
Život koji se mijenja
Skano je nekada bio bogato selo, sa porodicama koje su gradile palate i crkve. Danas, nakon masovnog iseljavanja, od nekadašnjih 4.000 stanovnika ostalo je jedva 1.600.
„Ranije smo svi vrijedno radili, ali smo uvijek bili zajedno“, kaže Ćiarleta, prisjećajući se starih vremena kada je čuvala ovce, skupljala drva i obrađivala zemlju.
„Sada toga više nema. Nedostaju mi običaji, moj muž i vrijeme kada je selo bilo puno ljudi.“
„Srećna sam sa svojim životom“
I pored gubitaka, Ćiarleta kaže da nije nostalgična. Uživa u savremenim pogodnostima i mirnijem životu.
„Radila sam na njivi do svoje 70. godine. To je bio fizički zahtjevan život. Danas je mnogo lakše. Imam više vremena za sebe i naučila sam šta znači odmor.“
Nikada nije napustila Skano, osim par puta radi posebnih prilika, a u inostranstvo nije išla. Putovanja je ne privlače, pa ni sada ne planira da mijenja svoje navike.
CdM portal
