Arapske investicione bajke iz 1001 noći za crnogorske ćacije
Foto: Screenshot/TV Vijesti
16.04.2025. 08:02h
Crna Gora ne smije propustiti 20 (kasnije 30, pa čak 35) milijardi eura koje je spreman da u projekat na Velikoj plaži investira arapski biznismen Mohamed Alabar – bojni je poklič pod kojim premijer Milojko Spajić i njegov Pokret Evropa sad već nekoliko nedjelja vrše atak na umove građana Crne Gore.
Premijer čas maše građanima pred nosom najnovijom turom obećanja o Dubai style gradnji u Štoju, najvećoj marini na Jadranu, velikim vještačkim lagunama umjesto pješčanih dina u zaleđu Velike plaže, bolnicom i aerodromom, američkim koledžom te “glanc novim” (renoviranim) Starim gradom u Ulcinju. Onda demantuje da je sve to rekao jer je l’ te, “Ujedinjeni Arapski Emirati tek treba da odrede ‘subjekt’ – investitora iz te države” koji će iskoristiti pogodnosti što mu ih daje međudržavni Sporazum o saradnji na projektima u domenu turizma i nekretnina koji je premijer potpisao u Dubaiju. Spajić je ovim uspio da bjelodano ilustruje nekoliko tragičnih pojava u Crnoj Gori:
1. Da imamo premijera-šarlatana kojem izgovorena javna riječ traje i znači koliko i prosječnoj mački muž. Ali, to smo već znali, zar ne? Isto kao što znamo da nakon četiri godine njegovog bivstvovanja na političkoj sceni Crne Gore u raznim ulogama i brojnih verbalnih vratolomija u kojem su ga u besramnoj laži lagano hvatali kao malo dijete sa prstima u slatkom, Spajićev kredibilitet ima snagu mjehura sapunice.
2. Blagotvorni investitori iz bijeloga svijeta interesuju se samo za lokacije “na obali pored mora, gdje čarlija vjetrić mio”, dok ih “ultraperspektivne” vukojebine u centralnom dijelu i na sjeveru države ne zanimaju ni koliko lanjski snijeg. Većinska Crna Gora primorje, sa druge strane, doživljava samo kao ratni plijen koga treba što prije “valorizovati”. Ako ga već nije sama uspjela do kraja da pohara.
Kako drugačije, osim kombinacije enormnog nemorala (čitaj: pokvarenosti) i kolosalne gluposti, objasniti pomamu koja na javnoj sceni već nedjeljama traje oko navodnog sudbonosnog momenta za crnogorski ekonomski razvoj što ga simbolizuje Alabarov Emaar & Eagle Hills i upiranje iz petnih žila da se progura suštinska prodaja pod ultrasumnjivim okolnostima, preko 20 miliona kvadrata teritorije “države Crne Gore koja se ne mora voljeti, ali se mora poštovati”, kako to godinama guslaju sa patrioJotsko-komitske strane naše političke scene?
Ko šiša zaštićena prirodna dobra, netaknutu prirodu, jedinstveni prirodni ambijent, i u konačnom, ma koga briga za te tamo neke manjinske narode što čine 77 posto populacije u Ulcinju, a čiju lokalnu zajednicu treba da razori ovakav megalomanski projekat na Velikoj plaži? Neće nama tamo neka lokalna plažna mafija određivati kako ćemo MI raspolagati sa NAŠIM (državnim, je l’ te) resursima – između redova poručuju vladini zvaničnici, prvenstveno ministar uneređenja prostora Slaven Radunović (Nova). On je preko, na primorju ozloglašenog, Morskog Zla nad kojim Nova već četiri godine drži svoju političku šapu i potpunu kontrolu, uostalom i odigrao ključnu uvertiru za Alabara, raspisavši kontroverzni tender za zakup plaža na primorju, a preko kojeg je Eagle Hills i stupio na našu scenu. I odmah podigao uloge sa nekoliko stotina hiljada kojim se Radunović diči za povećane zakupe ulcinjskih plaža, na 20-30-35 milijardi eura investicija u nekretnine u zaleđu Velike plaže.
Na pojavu takve “torte” odmah su reagovale gladne oči i prazni džepovi većine prvaka opština koji su Spajiću na sastanku u Podgorici spremno pružili nepodijeljenu i odlučnu podršku i obećali “krv, znoj i suze” u akciji obrlaćivanja neposlušnih i sumnjičavih primoraca. Stara narodna mudrost kaže da je lako “tuđom kožom po dračama mlatiti”, pa je tako većinska Crna Gora, zagledana u čarobne arapske milijarde, više nego spremna da preko leđa Ulcinjana danas, a juče Tivćana i djelimično Novljana, da plemenitom investitoru sve što on poželi i više od toga, samo da nas on blagoslovi, gradeći stanove za prodaju na tržištu i poslovne prostore za iznajmljivanje u novom Dubaiju na Velikoj plaži. Jer, većinska (da ne kažem kontinentalna) Crna Gora ipak se i dalje pred stranim investitorima u 21. vijeku ponaša poput urođenika na dalekim karipskim ostrvima što su se prvi put sreli sa staklenim perlicama i šarenim maramama evropskih konkvistadora u 15. stoljeću, za koje su oni onda rado mijenjali najveće svoje dragocjenosti, uključujući i zlato. Tako kontinentalna Crna Gora i danas vidi samo sjaj luksuza Porto Montenegra, Portonovog i Luštice Bay, ali ne i suštinu onoga što su ti NEKRETNINSKI, A NE TURISTIČKI projekti, zapravo donijeli lokalnim zajednicama u kojima su nastali. Još manje ta većinska-kontinentalna Crna Gora misli o poslovnim bilansima firmi koje stoje iza tih projekata, zašto one još nisu zvanično iskazale dobit iako godinama okreću milijarde eura, zašto su im dozvoljeni dugoročni zakupi plaža i akvatorijuma po smiješnim cijenama dok ministar Radunović i direktor Morskog Zla Mladen Mikijel istovremeno glume ekonomske patriote podižući i do 500 odsto zakupnine malim držaocima plaža, prodavcima krofni i sladoleda na obali. I pritom se Radunović primorcima, koji svi bez obzira na vjeru, naciju ili političku pripadnost jedinstveno žele veću sopstvenu kontrolu nad najvrednijim prostorom svojih gradova – obalom mora, još direktno ruga da će to tako biti i ubuduće jer je “Crna Gora unitarna država, a ne konfederacija opština”.
Vođeni pohlepom za milijardama obećanim u “arapskoj investicionoj 1001 noći”, i većina predsjednika opština i većina konstituenata Vlade (sa izuzetkom albanskih partija jer je sad na njihove sunarodnike došao red da budu poharani) ne odustaju od nauma da Ulcinj preda Arapima na 99 godina – period tek malo duži od onog u kojem Crna Gora kao država, uopšte vrši vlast nad tim gradom. Nije ih briga što Sporazum koji je Spajić potpisao sa UAE nije ni ustavan ni zakonit jer predviđa bukvalno stavljanje van snage, za taj projekat, svih bitnih važećih crnogorskih zakona, planiranje prostora “susretno željama i potrebama investitora” (a ne javnog interesa i građana ove države), neprovjeravanje porijekla kapitala iz trećih izvora a koji finansira realizaciju tih projekata… Savršeno ih ne interesuje što je i po našem, ali i po svakom zakonu na svijetu, zemlja ispod objekta NEDJELJIVO VEZANA za taj objekat, što znači da će vlasnici privatnih stanova u neboderima na Velikoj plaži biti VLASNICI a ne unajmitelji srazmjernog dijela zemlje na kojoj su ti objekti sagrađeni. Ako vjerujete premijeru da “neće biti prodaje ni pedlja državne zemlje”, pogledajte ugovor za Luštica Bay, gdje država dobija 60 eura po metru kvadratnom zvanično iznajmljene državne zemlje na Luštici, a koju investitor tog projekta može da slobodno PRODA vlasnicima luksuznih vila što se tamo grade.
Čudi li vas onda što je Spajića u ovakvim namjerama javno podržao i počasni lider DPS-a, bivši premijer i predsjednik države Milo Đukanović koji je rodonačelnik upravo ovakvih krajnje kontroverznih i sa stanovišta našeg legalnog sistema diskutabilnih “stranih direktnih investicija” u projekte poput Porto Montenegra, Portonovog i Luštice Bay? Čudi li vas što upravo taj utemeljitelj “sjajne ekonomsko-finansijske saradnje” Crne Gore i UAE i rado viđen gost na dvorovima arapskih šeika, pohvaljuje aktuelnog premijera što on ovako, grlom u jagode, ide u megaprojekt u Ulcinju? Milo(jko) Spajić danas djeluje kao lutka na koncu Đukanovića i vlasnika velikog kapitala koji se nalazu i UAE, bili to arapski petrodolari ili crnogorski duvanski ili narkoeuri.
Osjećate li se poniženo i potcijenjeno kada vam Alabar održi prezentaciju u kojoj više priča o svojoj kako i sam kaže, tek pod stare dane opismenjenoj majci i njenim kravama, te o tome da je on u zapravo biznisu kreiranja sreće za sve ljude, a ne zarađivanja milijardi dolara na jeftinoj izgradnji i skupoj prodaji nekretnina na atraktivnim lokacijama diljem svijeta? Ili se pak grohotom nasmijete kada pročitate naslove tipa “Alabar – lider koji uspjeh mjeri osmijesima, a ne kvadratima” nakon “neformalnih sastanaka” arapskog investitora sa novinarima i urednicima probranih CG medija, kada je trebalo pod hitno ispeglati ono što je arapski milijarder prethodno iskreno priznao ovdašnjoj javnosti na prezentaciji na EGS samitu – da je njegov core business izgradnja stanova za prodaju na tržištu?
Ako su odgovori na ova pitanja DA, za vas koji ovo čitate ipak ima nade. Vjeruj svojim očima i razumu. Ne budi ćaci – ne budi Milo(jko)!
Vijesti,me izvor
