S pravom baš i nijesam blizak. Pita me prijatelj prošlog petka – što je to legislativa? Ne znam i konsultujemo Gemini. Kaže da je zakonodavni proces donošenja, mijenjanja i ukidanja zakona.
Šta mu je onda – regulativa? Kaže skup pravnih normi, zakona i podzakonskih akata kojima države ili nadležne institucije uređuju određenu oblast. Ona postavlja pravila ponašanja, obaveze i prava za građane i pravna lica, a njeno poštovanje je obavezno. E, po važećoj regulativi Nikšić nema status grada.
Crna Gora ima prijestonicu. To je Cetinje. Crna Gora ima glavni grad. To je Podgorica.
Kako država koja po važećoj zakonskoj regulativi ima samo prijestonicu, glavni grad i opštinu, ima 25 opština ako je Podgorica grad a Cetinje prijestonica?
Jedna jednostavna računska operacija sabiranja i jedna lagana računska radnja koju smo nazvali oduzimanje pokazuje da Crna Gora ima 23 opštine, jednu prijestonicu i jedan glavni grad.
Po povratku s mora u petak veče s one linije razdvajanja Donjih Kokota i Farmaka gledam glavni grad i razmišljam što je regulatore crnogorske zakonodavne i veteranske crnogorske zakonske regulative inspirisalo da u državi koja, s njihove tačke gledišta, nema gradova do Podgorice, Podgoricu kruniše laskavom titulom glavnog grada.
Pa se sjetim, s dobrim zalihama i urednim lancem snabdijevanja konjakom Zvečevo počiva u miru Božijemu, Miodraga Vukovića Brkice.
Mislim da bi mi kad bih mogao da ga nešto pitam o toj svojoj nedoumici odgovorio: Podgorica je glavna jer je jedini grad i jedina zato što je glavna!
Njegoš koji misli
Da na svetu neđelju ne bih deranžirao čitaoce ostaviću taj meditativni fragment o glavnom gradu, prijestonici i opštinama da čami nedovršen i vratiću se idejnom rješenju spomen obilježja Petru Drugom Petroviću Njegošu.
Ne činim primjedbe nagrađenim radovima.
Ćiri je izabrao namrštenog Njegoše. Njegoša koji misli.
Imao sam običaj da sklopim oči i zamišljam Njegošu. Gledao sam ga s lancima Svetog Petra, sretao sam ga na mostu Rialta, uz njega čekao da mu pod šator bane mlada Rišnjanka, sa njim se radovao dok u rukama drži iz Beča na Cetinju tek prispio prvi primjerak Gorskog vijenca. Čak sam jednom, kroz procjep na tavanici Biljarde, gledao pjesnika broji tanke crnogorske šolde.
Svakakvih smo kombinacija ja i Njegoš imali. Zamišljajući Njegošu, svega sam se u svom, sad već dugom vijeku uz Petra Drugog Petrovića Njegoša nagledao, ali nikad, baš nijednom nijesam Njegoša zamišljao kao čovjeka koji misli.
A ja njemu tako
Iskreno, misliti na čovjeka koji misli, poslije Ogista Rodena, nije izazov. Ne samo kao stvaralački izazov. Generalno, ljudi misle da misliti nije izazovno, pa skulptori, ako misle o Njegošu, misle o Njegošu kao da je to frajer s teškoćama u razvoju vlastite misli. Tako vam je pjesnik i vladika Njegoš cijelo stoljeće završavao kao namrgođen lik s glavom u šakama ili prstom na čelu.
I eto me na terenu Njegoša koji će namršten vjekovati u gradu Nikšiću.
Pa nastavljam svoj ponoćni razgovor sa sjenama Miodraga Vukovića Brkice.
On mi veli da ako čovjek drži glavu u šakama to ne znači da misli. Možda ga boli glava.
Sad zamišljam članove žirija koji traže najbolja rješenja. Poslije nekoliko sati nekolicina drže glavu u šakama. Misle? Boli ih glava? Ne mora da znači. To vam je način da čovjek preživi dug sastanak.
Od čovjeka koji je pisao o slobodi naš je narod napravio čovjeka kojeg neprestano boli glava.
U svim našim spomenicima Njegošu više je naša predstava o Njegošu nego Njegoša.
Ne zamjeram skulptorima. Oni traže formu.
Da bi čovjek bio mudar valjda treba biti namršten.
Zato nam je Njegoš završio glavom u šakama i prstom na čelu.
A on nije ni prstom ni dlanovima krio oči.
Držao je pogled na horizontu.
Da nas vjekovima ne bi boljela glava…
A ja mu to kažem.
rtcg
