Ljudi čitaju kraće sadržaje, rijetki su oni koji danas čitaju knjige od 500 ili 800 stranica. To je prosto tako. Mislim da nije problem u poeziji nego načinu na koji se ona plasira konzumentima. Pjesnici danas trebaju tražiti druge načine da dopru do publike – rekao je Smailović
„Paradox Mortem“ naziv je nove zbirke poezije crnogorskog književnika i publiciste Edina Smailovića koja je nedavno objavljena za izdavačku kuću Liberland Art. Riječ je o angažovanoj poeziji, punoj cinizma i ironije, nekada unutar pjesme, a nerijetko već i od samog naslova.
Smailović ne izmišlja ni motivacijske podloge ni njihovu realizaciju, već ih uzima iz svakodnevice i razrađuje istrenirano, kao da je navikao od najranijih dana da se suočava sa iskrivljenom stvarnošću. Balkanski poredak i opšte stanje stvari u posljednjim godinama na postjugoslovenskom prostoru čine da Smailovićeva poezija i tamo gdje ima prizvuk nevjerovatnosti bude realistička i već viđena, ali ne toliko direktno u poetskoj formi. On ostaje kolumnista i kad cijepa rečenicu, daje joj ritam pažljivim uklapanjem riječi i slogova, čisto za one koji će prije nego oluju shvatiti ponešto iz pjesme. Knjiga je prošle sedmice promovisana u Kući Rista Ratkovića u Bijelom Polju.
Smailović je za Pobjedu govorio o angažovanosti, motivima i o mjestu svoje poezije u savremenoj književnoj ponudi Crne Gore.
POBJEDA: Vaša poezija je u svakom svom segmentu aluzija na neke od postojećih okolnosti koje uznemiravaju savremeno društvo. Istim stvarima se bavite i u svojim kolumnama. Zašto ste i svoj stih angažovali?
SMAILOVIĆ: Iskreno, možda ne umijem drugačije da pišem. Sa druge strane vjerujem da poezija jeste i pobuna. Ona može biti suptilna, može biti do kraja otvorena. Ne mislim baš da sam nešto hrabar u svojoj poeziji već da sam samo iskren i tačan. Naravno, putem poezije se utiče na puno manji krug ljudi nego kada su u pitanju kolumne.
POBJEDA: Kad kažete „Zla vremena su privilegija“, da li mislite i na ovo naše vrijeme?
SMAILOVIĆ: Apsolutno. Ipak ova vremena otkrivaju potpuno lica ljudi. Svi se u ovakvim vremenima jasno vidimo. I da, to jeste priviliegija.
Naslovnica knjige „Paradox mortem“
POBJEDA: Koliko u današnje vrijeme poezija može da uzburka čitaoca i da ga osvijesti i pokrene?
SMAILOVIĆ: Nažalost – vrlo malo. Nijesam od onih koji tvrde da se manje danas čita. Bibliotekar sam i znam da se danas i te kako čita, samo na drugi način. Ljudi čitaju kraće sadržaje, rijetki su oni koji danas čitaju knjige od 500 ili 800 stranica. To je prosto tako. Mislim da nije problem u poeziji nego načinu na koji se onadanas plasira konzumentima. Pjesnici danas trebaju tražiti druge načine da dopru do publike.
POBJEDA: „Povjerovaću u potrebu svrstavanja prvom onom ko poreže vene i pokaže mi drugu boju krvi osim crvene“. Godine provedene u pokušajima da se ovo objasni nijesu urodile plodom. Da li se, kad to napišete u stihu, obraćate drugom ili sebe podsjećate?
SMAILOVIĆ: Sve što zamjeram u poeziji onom kome se obraćam u trećem licu zamjeram prvo sebi. Ljudi su kroz istoriju posvjedočili da su uglavnom glupi i zli. Jednakost pred Božijim i pred ljudskim zakonima nije svojstvena čovjeku, do sada nije ostvarena i iz razloga čovjekove uvjerenosti u vlastitu izvrsnost a samim tim i prednost nad drugim članom ljudske vrste. Nijesam siguran da ćemo ikada doseći tu vrstu bratstva među ljudima.
POBJEDA: Jesmo li zaista doživotni mrtvaci u strahu od smrti, da se pozovem na sintagmu iz naslova i njen izvor, i kako bi to izgledalo da se smrti uopšte ne bojimo?
SMAILOVIĆ: Mislim da bi bilo užasno. Strah od smrti je iracionalan, makar tako tvrdi jedan od mojih najboljih prijatelja, a on je po profesiji psiholog i vjerujem mu. Mislim da ljudi često odustanu od zla ne zato što su dobri, već zato što se boje povratne reakcije. Zato je strah od smrti dobar. A čovjek je mrtav ako se non-stop boji svega ovozemaljskog: šefa, žene, komšije, kolege, javnosti. Ako se tim strahovima rukovodimo pitanje je da li mi uistinu i živimo.
POBJEDA: Pokušaji da se nađe klasična ljubavna pjesma u ovoj zbirci su gotovo uzaludni. Jeste li je namjerno izbjegli?
SMAILOVIĆ: Pa ne bih baš rekao da sam je potpuno izbjegao. Ima jedna koja govori o „esenciji“ života. Vjerujem da će u njoj pažljiv čitalac naći sve ono što namjerno nijesam kazao.
POBJEDA: Gdje vidite svoju poeziju u književnoj ponudi Crne Gore? Kakva joj je konkurencija?
SMAILOVIĆ: Danas je poezija sirotica koja nažalost nema konkurenciju u Crnoj Gori. Treba biti pošten pa reći da zbog odsustva prave književne kritike sve i svašta prolazi ispod radara. To ne znači da je ovo moje dobro. Ne znam, i tu sam potpuno iskren, da li moja poezija vrijedi. Nekako sam skeptik prema onima koji su sigurni u sebe i svoj rad. Crna Gora generalno pati od kompleksa neopravdane i ničim izazvane samouvjerenosti. Mislim da nam svima definitivno treba malo više sumnje u sebe i vlastite stavove. D. ERJAVŠEK
Volja za životom i nebriga za drugog
Kantar kao lajtmotiv (iako bi u ovom slučaju svjetlost mogla biti zamijenjena opštom tamom) i vječito odmjeravanje u dualitetima dobrog i zla, dijalog s ljudima nasuprot dijalogu sa otklonima od ljudi, polemisanje s religijom i običajima, prijateljstvom, tradicijom i definicijama prokletstva, samo su neki od upadljivih momenata kojima se Edin Smailović bavi u novoj zbirci „Paradox mortem“. Zbirka je podijeljena u tri ciklusa (Tefter odlazaka, Paradox Mortem i Megalomania egocentrica) koja se iznutra ne razlikuju ni izborom motiva ni stilom, ali gradiraju emotivni doživljaj po fazama u kojima završna pjesma „Očevi i sinovi“ poentira samoživošću na kojoj počiva volja za životom i nebriga za drugog.
izvor: Pobjeda