Search
Close this search box.

Nijesam siguran da ćemo ikada doseći bratstvo među ljudima

Ljudi čitaju kraće sadržaje, rijetki su oni koji danas čitaju knjige od 500 ili 800 stranica. To je prosto tako. Mislim da nije problem u poeziji nego načinu na koji se ona plasira konzumentima. Pjesnici danas trebaju tražiti druge načine da dopru do publike – rekao je Smailović

„Paradox Mortem“ naziv je nove zbirke poezije crnogorskog književnika i publiciste Edina Smailovića koja je nedavno objavljena za izdavačku kuću Liberland Art. Riječ je o angažovanoj poeziji, punoj cinizma i ironije, nekada unutar pjesme, a nerijetko već i od samog naslova.

Smailović ne izmišlja ni motivacijske podloge ni njihovu realizaciju, već ih uzima iz svakodnevice i razrađuje istrenirano, kao da je navikao od najranijih dana da se suočava sa iskrivljenom stvarnošću. Balkanski poredak i opšte stanje stvari u posljednjim godinama na postjugoslovenskom prostoru čine da Smailovićeva poezija i tamo gdje ima prizvuk nevjerovatnosti bude realistička i već viđena, ali ne toliko direktno u poetskoj formi. On ostaje kolumnista i kad cijepa rečenicu, daje joj ritam pažljivim uklapanjem riječi i slogova, čisto za one koji će prije nego oluju shvatiti ponešto iz pjesme. Knjiga je prošle sedmice promovisana u Kući Rista Ratkovića u Bijelom Polju.

Smailović je za Pobjedu govorio o angažovanosti, motivima i o mjestu svoje poezije u savremenoj književnoj ponudi Crne Gore.

POBJEDA: Vaša poezija je u svakom svom segmentu aluzija na neke od postojećih okolnosti koje uznemiravaju savremeno društvo. Istim stvarima se bavite i u svojim kolumnama. Zašto ste i svoj stih angažovali?

SMAILOVIĆ: Iskreno, možda ne umijem drugačije da pišem. Sa druge strane vjerujem da poezija jeste i pobuna. Ona može biti suptilna, može biti do kraja otvorena. Ne mislim baš da sam nešto hrabar u svojoj poeziji već da sam samo iskren i tačan. Naravno, putem poezije se utiče na puno manji krug ljudi nego kada su u pitanju kolumne.

POBJEDA: Kad kažete „Zla vremena su privilegija“, da li mislite i na ovo naše vrijeme?

SMAILOVIĆ: Apsolutno. Ipak ova vremena otkrivaju potpuno lica ljudi. Svi se u ovakvim vremenima jasno vidimo. I da, to jeste priviliegija.

Naslovnica knjige „Paradox mortem“

POBJEDA: Koliko u današnje vrijeme poezija može da uzburka čitaoca i da ga osvijesti i pokrene?

SMAILOVIĆ: Nažalost – vrlo malo. Nijesam od onih koji tvrde da se manje danas čita. Bibliotekar sam i znam da se danas i te kako čita, samo na drugi način. Ljudi čitaju kraće sadržaje, rijetki su oni koji danas čitaju knjige od 500 ili 800 stranica. To je prosto tako. Mislim da nije problem u poeziji nego načinu na koji se onadanas plasira konzumentima. Pjesnici danas trebaju tražiti druge načine da dopru do publike.

POBJEDA: „Povjerovaću u potrebu svrstavanja prvom onom ko poreže vene i pokaže mi drugu boju krvi osim crvene“. Godine provedene u pokušajima da se ovo objasni nijesu urodile plodom. Da li se, kad to napišete u stihu, obraćate drugom ili sebe podsjećate?

SMAILOVIĆ: Sve što zamjeram u poeziji onom kome se obraćam u trećem licu zamjeram prvo sebi. Ljudi su kroz istoriju posvjedočili da su uglavnom glupi i zli. Jednakost pred Božijim i pred ljudskim zakonima nije svojstvena čovjeku, do sada nije ostvarena i iz razloga čovjekove uvjerenosti u vlastitu izvrsnost a samim tim i prednost nad drugim članom ljudske vrste. Nijesam siguran da ćemo ikada doseći tu vrstu bratstva među ljudima.

POBJEDA: Jesmo li zaista doživotni mrtvaci u strahu od smrti, da se pozovem na sintagmu iz naslova i njen izvor, i kako bi to izgledalo da se smrti uopšte ne bojimo?

SMAILOVIĆ: Mislim da bi bilo užasno. Strah od smrti je iracionalan, makar tako tvrdi jedan od mojih najboljih prijatelja, a on je po profesiji psiholog i vjerujem mu. Mislim da ljudi često odustanu od zla ne zato što su dobri, već zato što se boje povratne reakcije. Zato je strah od smrti dobar. A čovjek je mrtav ako se non-stop boji svega ovozemaljskog: šefa, žene, komšije, kolege, javnosti. Ako se tim strahovima rukovodimo pitanje je da li mi uistinu i živimo.

POBJEDA: Pokušaji da se nađe klasična ljubavna pjesma u ovoj zbirci su gotovo uzaludni. Jeste li je namjerno izbjegli?

SMAILOVIĆ: Pa ne bih baš rekao da sam je potpuno izbjegao. Ima jedna koja govori o „esenciji“ života. Vjerujem da će u njoj pažljiv čitalac naći sve ono što namjerno nijesam kazao.

POBJEDA: Gdje vidite svoju poeziju u književnoj ponudi Crne Gore? Kakva joj je konkurencija?

SMAILOVIĆ: Danas je poezija sirotica koja nažalost nema konkurenciju u Crnoj Gori. Treba biti pošten pa reći da zbog odsustva prave književne kritike sve i svašta prolazi ispod radara. To ne znači da je ovo moje dobro. Ne znam, i tu sam potpuno iskren, da li moja poezija vrijedi. Nekako sam skeptik prema onima koji su sigurni u sebe i svoj rad. Crna Gora generalno pati od kompleksa neopravdane i ničim izazvane samouvjerenosti. Mislim da nam svima definitivno treba malo više sumnje u sebe i vlastite stavove. D. ERJAVŠEK

Volja za životom i nebriga za drugog

Kantar kao lajtmotiv (iako bi u ovom slučaju svjetlost mogla biti zamijenjena opštom tamom) i vječito odmjeravanje u dualitetima dobrog i zla, dijalog s ljudima nasuprot dijalogu sa otklonima od ljudi, polemisanje s religijom i običajima, prijateljstvom, tradicijom i definicijama prokletstva, samo su neki od upadljivih momenata kojima se Edin Smailović bavi u novoj zbirci „Paradox mortem“. Zbirka je podijeljena u tri ciklusa (Tefter odlazaka, Paradox Mortem i Megalomania egocentrica) koja se iznutra ne razlikuju ni izborom motiva ni stilom, ali gradiraju emotivni doživljaj po fazama u kojima završna pjesma „Očevi i sinovi“ poentira samoživošću na kojoj počiva volja za životom i nebriga za drugog.

izvor: Pobjeda

NOVOSTI

Povezane vijesti vijesti

Reklamni Prostor Prostor