Svake godine hiljade mladih ljudi napuštaju države regiona. Za njima ostaju prazne učionice, ugašena domaćinstva i roditelji koji se nadaju da će ih jednog dana vratiti kući. Istovremeno, političari govore o razvoju, reformama i evropskoj budućnosti. Između tih obećanja i stvarnosti nalazi se jedno pitanje koje postaje sve teže izbjeći: kako je moguće da zemlje bogate prirodnim i ljudskim potencijalima proizvode toliko nezadovoljstva, neizvjesnosti i odlazaka?

Mnogi građani regiona svakodnevno slušaju da njihove države nemaju dovoljno novca za bolje zdravstvo, kvalitetnije obrazovanje, veće penzije, moderniju infrastrukturu ili dostojnije zarade. Istovremeno, žive u zemljama koje raspolažu morem, rijekama, šumama, rudama, energetskim potencijalima i plodnim poljoprivrednim zemljištem. Žive u državama koje imaju univerzitete, stručnjake, preduzetnike, vrijedne radnike, razvijenu dijasporu i povoljan geostrateški položaj.

Pa ipak, mladi odlaze. Sela se prazne. Manji gradovi polako gube stanovništvo. Javni dug raste. Zdravstveni sistemi dolaze na granicu izdržljivosti. Obrazovni sistemi zaostaju za potrebama savremenog društva. Povjerenje građana u institucije opada, dok nezadovoljstvo načinom upravljanja državom i radom političkih elita raste do tačke usijanja.

Kako je moguće da društva sa toliko prirodnih, ljudskih i razvojnih potencijala istovremeno proizvode toliko nezadovoljstva, neizvjesnosti i osjećaja beznađa?

Odgovor nije jednostavan. Ali jedno je sigurno: problem mnogih država nije nedostatak potencijala. Problem je način na koji se tim potencijalima upravlja.

Zato vjerujem da nema siromašnih država, već nezasitih vladara.

Naravno, nijedno društvo nije lišeno ekonomskih, političkih ili istorijskih ograničenja. Međutim, iskustva brojnih država pokazuju da prirodna bogatstva sama po sebi nijesu garancija razvoja, baš kao što ni njihovo odsustvo nije prepreka napretku. Presudan faktor često nije ono što država posjeduje, već način na koji upravlja onim što ima.

Države ne propadaju zato što nemaju resurse. Mnogo češće propadaju zato što se javni resursi koriste za privatne interese. Ne propadaju zbog nedostatka novca, već zbog njegovog pogrešnog usmjeravanja. Ne zaostaju zbog nedostatka znanja, već zbog odsustva odgovornosti. Ne gube budućnost zato što nemaju sposobne ljude, već zato što ih ne uspijevaju zadržati.

Takvi paradoksi nijesu karakteristični samo za jednu državu. Ipak, teško ih je ne prepoznati i u Crnoj Gori, zemlji koja raspolaže izuzetnim prirodnim bogatstvima, značajnim turističkim potencijalom, energetskim resursima, obrazovanim ljudima i snažnom dijasporom. Uprkos tome, brojni društveni problemi i dalje ostaju otvoreni, što potvrđuje da razvoj ne zavisi samo od raspoloživih resursa, već prije svega od kvaliteta upravljanja njima.

Poseban paradoks predstavlja činjenica da mnoge države regiona značajan dio ekonomske stabilnosti duguju upravo svojoj dijaspori. Dok građani koji su otišli šalju milijarde eura pomoći porodicama i nacionalnim ekonomijama, njihove matične države često ne uspijevaju stvoriti uslove da se isti ti ljudi jednog dana vrate. Umjesto povratka znanja, iskustva i kapitala, društva se sve češće suočavaju sa trajnim gubitkom najvitalnijeg dijela stanovništva.

Odlazak mladih nije samo demografski problem. To je gubitak znanja, energije, ideja i budućih nosilaca razvoja. Društva koja godinama izvoze svoje najobrazovanije i najpreduzimljivije građane rizikuju da izgube čitave generacije koje su mogle biti pokretači ekonomskog, naučnog i društvenog napretka.

Korupcija je jedan od najsnažnijih mehanizama takvog propadanja. Ovaj fenomen ne osiromašuje samo budžet. Takvo djelovanje osiromašuje povjerenje. Njene posljedice često nijesu odmah vidljive. Korupcija ne ruši društvo preko noći, ona ga postepeno nagriza. Slabi institucije, obeshrabruje preduzetništvo, umanjuje konkurentnost privrede i stvara osjećaj da uspjeh više zavisi od veza nego od rada, znanja i sposobnosti.

Građani posljedice korupcije ne osjećaju kroz izvještaje međunarodnih organizacija niti kroz statističke pokazatelje. Osjećaju ih kada mjesecima čekaju ljekarski pregled, traže zaposlenje, ili pokušavaju da pokrenu posao. Nakon što gledaju kako napreduju politički podobni umjesto stručnih i sposobnih a njihova djeca odlaze u potrazi za boljom budućnošću.

Naročito je opasna korupcija koja preraste u način upravljanja društvom. Zbog toga više nije riječ o pojedinačnim zloupotrebama. Nastaje sistem u kojem politička moć postaje sredstvo za sticanje privilegija, a javni interes ustupa mjesto privatnoj koristi.

Na taj način nastaju kleptokratija i zarobljena država, a u tom društvenom ambijentu pošten rad često postaje spor put do skromnog života, dok neobjašnjivo bogaćenje pojedinaca prestaje izazivati čuđenje i postaje dio društvene svakodnevice.

Nezasiti vladari nijesu uvijek pojedinci. Ponekad su to čitave mreže političke, ekonomske i interesne moći koje međusobno sarađuju, štite jedni druge i javni interes podređuju sopstvenim privilegijama.

Najopasniji trenutak nastupa kada vlast počne da vjeruje da država postoji zbog nje, a ne zbog građana.

Na taj način se javna funkcija pretvara u privilegiju, institucije u servis moći, a država u plijen oko kojeg se vode političke bitke. Cijenu takvog sistema na kraju ne plaćaju političke elite. Plaćaju je građani kroz slabije javne usluge, sporiji razvoj i sve manju vjeru da se poštenim radom može uspjeti.

Pod takvim okolnostima korupcija prestaje biti devijacija i postaje pravilo.

Posljedice takvog sistema ne mjere se samo izgubljenim milionima ili milijardama. Mjere se izgubljenim godinama razvoja, zatvorenim fabrikama, ugašenim preduzećima, napuštenim selima, praznim školama i generacijama mladih ljudi koji svoju budućnost vide negdje drugo.

Zbog toga borba protiv korupcije nije pitanje jednog zakona, jedne institucije ili jednog mandata. Ona nije samo pravni i bezbjednosni problem. Ona je politički, ekonomski, obrazovni i društveni izazov. Od nje zavise kvalitet života građana, razvoj privrede, funkcionisanje institucija i budućnost države.

Zato se uspješna borba protiv korupcije ne može voditi samo kroz krivične postupke i represivne mjere. Ona podrazumijeva izgradnju snažnih institucija, slobodne medije, kvalitetno obrazovanje, odgovornu političku kulturu i aktivno građanstvo. Društva koja su ostvarila najveći napredak nijesu pobijedila korupciju jednim zakonom. Pobijedila su je dugotrajnim jačanjem integriteta, odgovornosti i povjerenja u institucije.

Nijedno društvo ne može dugoročno napredovati ukoliko javni interes postane manje važan od privatne koristi. Zato pitanje korupcije nije pitanje samo političara, sudova, tužilaštava ili policije. To je pitanje cijelog društva.

To je pitanje vrijednosti na kojima gradimo budućnost.

Ova pitanja nijesu važna samo za Crnu Goru. Ona su podjednako važna za cijeli region i brojna društva koja raspolažu značajnim prirodnim i ljudskim potencijalima, ali ih ne uspijevaju pretvoriti u održiv razvoj i veći kvalitet života građana.

Sve dok javni interes bude služio privatnim interesima, nijedna država neće iskoristiti svoje pune potencijale.

Istorija pokazuje da nijedno društvo nije propalo zbog nedostatka prirodnih bogatstava. Mnoga su propala zbog nedostatka odgovornosti.

Jer problem mnogih država nije što su siromašne. Problem je što njima predugo upravljaju nezasiti vladari.

(Autor je univerzitetski profesor)

Dan portal