Najlepšu ljubavna grčka pjesma “Ne ljuti se na mene, oko moje” (“Mi Mou Thimonis Matia Mou”) napisao je Srbin svojoj djevojci Hondrojanis Haru na Krfu, spremajući se da krene na Solunski front. Na te stihove, već godinama, niko nije ostao ravnodušan…
Teška sudbina zadesila je srpski narod tokom Prvog svjetskog rata, kada su pod pritiskom Bugarske i Njemačke vojnici morali da se povuku iz Srbije, dočekani su na ostrvu Krf od strane lokalnog grčkog stanovništva.
O prijateljskom odnosu i dočeku lokalnih mještana prema srpskoj vojsci zna se mnogo. Poznato je da su se u to vrijeme brojni srpski vojnici ženili mještankama. Na primjer, vlasnik hotela “Bela Venecija” na Krfu, u kome je bila smještena srpska vlada, udao je sve tri svoje ćerke za Srbe.
Ali, kako za ljubav ne postoje granice, ona ne bira ni vrijeme, ni mjesto, baš u tim strašnim vremenima za srpski narod, zavoljeli su se jedan srpski vojnik i Grkinja Haru.
Ovog mladića je primarna dužnost prema otadžbini odvojila od voljene. Naime, morao je da krene u proboj Solunskog fronta. Svjestan da se vjerovatno nikada neće vratiti, u jednom pismu poslao joj je riječi koje će postati sinonim za tragičnu ljubav.
Hondrojanis Haru ih potom pretvara u stihove, koje je otpjevao jedan od najboljih interpetatora Jorgos Dalaras.
Riječi pjesme iskazuju duboku naklonost i nostalgiju, ali i to da je dužnost i lojalnost otadžbini i svom narodu stavljena i ispred sopstvenog života i emocije. U originalnoj verziji prepisa vojnik obećava svojoj dragoj da će se, ako ne preživi, vratiti njoj u obliku ptice. Zato je moli da se ne ljuti i da otvori svoje prozore…
Poznato je da su u to vrijeme mnogi srpski vojnici ženili mještankama, čak i budući ministar spoljnih poslova Kraljevine Jugoslavije, Aleksandar Cincar Marković, bio je oženjen Krfljankom Idalijom.
A kakva je tadašnja veza grčkog i srpskog naroda bila u potpunosti oslikava pismo jedne žene sa Krfa upućene srpskom oficiru:
”Krf je onakav kakav je bio prije 1915. godine. Meni čak izgleda i gori nego prije. Nijem je, pust i ne pjeva više. Vi ste stalno pjevali i na vaš žagor bila sam se toliko navikla. Mogli bi me smatrati za neprijatelja vašeg naroda, jer sam priželjkivala da se što kasnije vratite u svoju otadžbinu. Bili ste ovdje da pokažete šta je život i otišli, a nas ostavili da patimo. Opet ćemo biti usamljene u društvu namrštenih lica, razgovora o novcu, opkoljene do smrti strašnom vodom, jer dalje ne možemo. Blago onim djevojkama koje su Srbi odveli odavde i spasili života na ovom ljubavnom ostrvu, punom sunca i čempresa, ali bez ljudi i ljubavi ”- napisala je.
U Solunu na Zejtinliku nalazi se srpska groblje na kojem su sahranji vojnici koji su dali svoj život za otažbinu na frontu.