Konj ili magare srećniji su od čovjeka

Davne 2007. godine, Vojo Stanić brojao je 83 godine. Izgledao je kao pedesetogodišnjak. Pedesetogodišnjak koji iza sebe ima buran život, ali ipak pedesetogodišnjak. Pitao sam ga: Kako? „Možda nijesam suviše ozbiljan. Ništa posebno. Sve što vam je za to potrebno je da čitavoga života ne radite ništa“, odgovorio mi je Stanić.

Kao mlad momak imao sam običaj reći da čovjek najteže čovjek podnese prvih 100 godina. Poslije sve ide znatno lakše. Taj štos o prvih 100 godina je nikšićka mantra. Od juče, imamo Nikšićanina koji je izgurao tih prvih 100 godina. Slikar Vojo Stanić. Genije.

U Nikšiću je Vojo Stanić živio 20 godina. Ostatak života, izuzimajući studentske dane u Beogradu, proveo je u Herceg Novom.

Kad smo na tu temu razgovarali prije sedamnaest godina, u Podgorici, u hotelu Crna Gora, kazao je da mu Herceg Novi nedostaje kod rijetkih dana koje provede vani. Živjeti u Herceg Novom za njega je navika.

Pitam: Može li život postati navika.

Kaže: Može ako se čovjek navikne.

Nikšić je u tom razgovoru spomenuo jednom. Interesovalo me zašto je napustio vajarstvo i okrenuo se slikanju nakon što je završio onu legendarnu skulpturu Jovana Tomaševića koja i danas stoji ispred nekadašnje zgrade CK SK Crne Gore. Kazao je da je on Nikšićanin. Vajarstvo je studirao jer mu je djelovalo muževnije u odnosu na slikarstvo. Napustio ga je iz praktičnih razloga. Vajari moraju da naporno rade. Slikati može i sjedeći.
Duhovnu svježinu i naivnost dragocjenu za stvaralaštvo, svojstvenu rijetkima, ne možete ni ste steći ni izgubiti. Vojo Stanić je s njima rođen.

Te jeseni, zainteresovao me njegov odnos s Bogom. Pitao sam koliko su često njih dvojica u razmiricama.

„Nije ćovjek onaj koji nije imao problem s Bogom. Boga priznajem. Ne molim mu se, ali ga priznajem. Kad god ga opsuješ, ti ga priznaješ i to je neka vrsta religioznosti. Pred Bogom se nikad ne osjećam kriv. Više se osjećam kriv u odnosu na ljude“, govorio je Stanić.

Život je tih dana posmatrao kao mješavinu straha i zadovoljstva. Strah i zadovoljstvo nas prate istovremeno. To je nešto neizbježno. Nije se plašio ničega i sve ga plaši. Uživao je u crnom vinu. Volio je kafane. Dokazivao je da je pušenje zdravo. Puši od jedanaeste godine i do sad mu to dobro ide.

Nikada nije bio siromašan, čak ni kada mu se dašavalo da danima bude bez dinara u džepu. Tvrdio je da se cijelog života mučimo da steknemo nešto i na kraju shvatimo da nam ništa od toga ne treba. U izobilju imamo vremena i to je dobro ako znamo da je vrijeme novac. Najviše su ga interesovali ljudi a njih ima svukuda.

Stanišić

 

Ambijent je tretirao kao okvir za ljude. Govorio je da smo mi Crnogorci preskromni. Da ne postoje provincije, postoje samo provincijalci. Dobre i loše ljude Bog je posijao širom svijeta. Provincija je stanje duha i uma. Ima je, koliko god ti je volja, u velikim gradovima.

„Duhovnu slobodu čovjek ima ili je nema. Ako je nema, niko mu nije kriv. Ako je ima, niko mu je nije darovao. Kažu: Postoji sloboda mišljenja. A ko to može nekome zabraniti da misli? Neka mala hrabrost potrebna je da se to kaže. To uvijek postoji. Za porobljenost je uvijek kriv čovjek koji je porobljen“, ispričao mi je Vojo Stanić.

Pitao sam ga i da li je čovjek, zbog sposobnosti da razlikuje lijepo od ružnog, povlašćeno biće. Kaže: Moguće da jeste. Ali, možda je i pogođeno biće.

Pretpostavlja da su konj ili magare srećniji od čovjeka. Recimo, nemaju osjećaj smrti. Ne znaju da će krepati, nemaju misli o tome. Misle, samo što drugačije misle od nas, za njih postoji samo aktuelni momenat. I drveće misli.

On slika ono što se vidi. Drugačije se ne može.

„Ono što je slikarstvo u slici je ono što se ne može opisati i ne može objasniti. Ono što se ne može naslikati. To je slikarstvo“, kazao je te davne jeseni Vojo Stanić.

Za njega je život svodljiv na jednostavne formule. Za nas ostale on je komplikovana, verbalna algebra. Sveopšta je povijest, poslije tog našeg razgovora, nastavila teći. Onomad je izgurao 100 godinu. Prvih stotinu, kako vole da kažu Nikšićani.

Sinoć posmatram njegove slike. Izazov su i znamen. Nikad ih neću dokučiti. Prvo te pomiluju kao utjeha o onda izgubiš ravnotežu.

Prije 20 godina, u podgoričkoj Modernoj galeriji, djelovale su mi optimistički. Danas mislim da sa njih reži, kida i lomi život. Da bi razumio što je njihova vrhovna norma mora li čovjek živjeti prvih stotinu godina Voja Stanića? Živjeti ih minut po minut, sat po satt, dan po dan…Mora li poznavati njegova zadovoljstva, radost i sreću.

Ne mora. Takve stvari priroda nije predvidjela i ne želi ih. Ali, mora s njim podijeliti jedan trenutak. Onaj ključni…

U bogatoj knjižnici koju sam sakupio imam mnoštvo knjiga. U jednoj postoji i objašnjenje nedokučive stvarnosti ulja na platnu Voja Stanića. To je priča o sudbini Drokfulta, varvarina i Raveni. Napisao je Borhes.

Ratovi su ga nanijeli u Ravenu gdje vidi nešto što nikada dotad vidio nije, ili nije vidio potpuno. Vidi dan, čemprese i mramor. Vidi cjelinu koja je raznovrsna a nije haotična. Vidi grad kao skup kipova, hramova, vrtova, odaja, stuba, amfora, kapitela, pravocrnih i otvorenih prostora… Odjednom ga zabljesne i preplavi to otkrivenje. Grad.
Varvarin napušta zemljake i bori se za Ravenu.

Da ne dužim. Da bi čovjek razumio djela mora prvih 100 godina Voja Stanića razumjeti kao simbol.

Mora cio svijet razumjeti kao svoju domovinu, otkriti Grad i poravnati račune s zemljacima.

Poslije toga sve ide znatno lakše…

 

Izvor: RTCG

NOVOSTI

Povezane vijesti vijesti

Reklamni Prostor Prostor