Kad-tad vođe budu uhvaćene s prstima u tegli pekmeza

Velika je razlika između vođstva i manipulacije. Jer vođstvo je nešto vrlo važno, i odgovorno, bez čega društvo ne može – kaže Vili Matula

Kroz istoriju čovječanstva, ali i svakodnevno, susrećemo se s većim ili manjim lažima. Na težini dobijaju kad ih izgovaraju oni sa značajem. Svakodnevno… A, laž je lepršava, zanimljiva, maštovita, ponekad čak i čarobna… stvara iluziju, čak i da ste informisani, naročito danas u razvijenim internetskim konekcijama. Nasuprot njoj je istina, često bolna.

Upravo o tome je sa scene progovorio jedan od najčuvenijih lažova u istoriji baron Hijeronimus Karl Fridrih Minhauzen, stvarni istorijski, književni, pozorišni, filmski lik, ali i onaj kome je uspjelo da uđe u udzbenike i knjige iz psihologije i medicine. Svojim trudom zaslužio da se sindrom nazove po njemu. Kao i pozorišno uprizorenje koje je prije nekoliko noći, na sceni Dodest KIC “Budo Tomović” u takmičarskom programu sedme Manifestacije kamernih dramskih ostvarenja – MAKADO iznio hrvatski glumac Vili Matula. Monodrama “Minhauzen” nastala je u režiji Borisa Kovačević, a po tekstu Gotfrida Burgera

Energija publike glumcu daje volju za dalje građenje predstave

Na sceni nema rekvizita, scenografije, samo glumac, njegov glas, pokret tijela – mima. Matula uspijeva da uvuče gledaoca u priču o avanturama barona Minhauzena. Tokom predstave osjetne su bile i vješto ubačene improvizacije koje asociraju na savremeni trenutak. Matula kaže da je ranije improvizaciju više koristio. Danas se drži osnovnog teksta, s ponekim ukrasom.

– Neko vrijeme, kako sam puno igrao ovu predstavu, dozvoljavao sam sebi puno veće eks tempore i promjene, ali, na kraju sam zaključio da je bolje da imam čvrstu strukturu i da se to u publici događa, a ne sve što mi to veče padne na pamet da izgovaram. Jer, ne mogu znati što se sve događa u srcima i psihama pojedinca, pa pokušavam osluškivati sve zajedno i dodavati riječ, mimiku, gestu i gledati reakciju. I onda ta energija koja se oslobodi daje mi dodatnu volju za dalje građenje slike – kaže Matula.

Predstava se igra 24 godine, još od 1998. godine. Danas, s obzirom na vrijeme kad je nastala, kao i vrijeme kada je živio Minhauzen ili kada su pisane prve knjige o njemu, lakše je prepoznati i razotkriti laž, nego li manipulaciju, poluistine, kaže glumac.

– To je ono najgore što nam se događa, naročito kada su u pitanju ljudi koji nas vode. Velika je razlika između vođstva i manipulacije. Vođstvo je nešto vrlo važno i odgovorno, bez čega društvo ne može – kaže Matula.

On dodaje da smo već duže vrijeme svi prisiljeni da se legitimišemo kao demokrate, ali pogledajmo u kom sve smjeru ta demokratija odlazi…

– Zato je Minhauzen sigurno metafora i za to – kaže Matula.

Ondašnji Minhauzen je iz današnje perspektive čak i naivan. Matula ocjenjuje da je kroz predstavu lik zabavan i više govori o tome što je naša mašta u stanju.

– To su sve slike koje može da stvori i otvori, za razliku od onih koji nisu maštoviti, i koji su najčešće nasilni, pretvorni, i kad-tad ih uhvatimo s prstima u tegli pekmeza – dodaje Matula.