Nekadašnji čuvar Nacionalnog parla (NP) Durmitor Nikola Jokanović u razgovoru za “Dan” kaže da ima već tri godine od kada je jedini stanovnik Podmilogore. Ističe da je raseljavanje stanovnika, najviše omladine, počelo zbog potrage za poslom.

Nekada je svaka kuća bila puna i svaki domaćin držao je od 100 do 150 ovaca. Mogla se čuti pjesma čobana. Igrali smo karte, okupljali se i lijepo družili. Od sedamdesetih godina, sve se promijenilo. Otvaranje fabrika, posebno Fabrike elektroda “Piva” uticalo je da mladi odu za poslom. Napuštali su selo u kojem su ostajala samo staračka domaćinstva. Stari su pomrli, i tako sam ja ostao jedini stanovnik sela – priča Jokanović.

   Foto:Nevena Bulajić,Dan

Kaže da je u susjednom selu Trsa postojala osmogodišnja škola koja je zatvorena prije više od 20 godina. Postojala je i kancelarija mjesne zajednice gd‌je su se ljudi okupljali, i prodavnica ali je sve osim pošte i ugostiteljskih objekata zatvoreno.

Selo Podmiligora broji trinaest kuća, a Jokanović kaže da uvijek željno iščekuje ljeto kada ga žagor d‌jece podsjeti na minulo vrijeme.

Dolazi dosta ljudi tokom ljeta i dovode d‌jecu da se igraju po livadama. Kada oni dođu osjećam se lagodnije, a kada odu dva-tri dana tugujem. Tiho je i pusto – kaže Jokanović i dodaje da ima mobilni telefon, pa se može čuti sa rođacima i prijateljima.

Ljeto u Podmilogori obogate i brojni posjetioci i turisti koji prolaze glavnim putem ali i stazama od obližnjeg sela Nedajno do katuna Leljenak koji se nalazi na tri kilometra od prevoja Milogore.

Tamo ima ugostiteljskih objekata, etno-sela i ljeti je živo. Razvijaju se poljoprivreda i turizam.

Sa druge strane, zime su surove, a najteže je kada padne veliki snijeg i kada je nevrijeme. Tada se jedino motornim sankama može funkcionisati. Ali čistio se snijeg kada god sam zvao i to mi je mnogo olakšavalo život. Mislim da se niko od starijih ne može sjetiti zime kao što je bila ova, laka i kopna. Svu zimu sam mogao autom doći do kuće i otići bilo gd‌je. To se ne pamti – priča Jokanović.