Velika fudbalska takmičenja, poput Svjetskog prvenstva koje se trenutno održavaju u Kanadi, SAD i Meksiku, tradicionalno povećavaju interesovanje za sportsko klađenje. Dok milioni navijača prate utakmice i navijaju za svoje favorite, raste i broj uplata u kladionicama, piše portal SEEbiz.
Fudbal u tome igra posebnu važnu ulogu. Utakmice hrvatske reprezentacije redovno su među najgledanijim televizijskim sadržajima na zemlji. Prema izvještaju Hrvatske radio-televizije, utakmica između Hrvatske i Italije na Europskom prvenstvu 2024. godine bila je najgledaniji televizijski prijenos godine sa udjelom u gledanosti od 76,7 odsto.
Dok navijači prate rezultate na terenu, industrija klađenja vodi sopstvenu bitku za njihovu pažnju. Iako su mogućnosti televizijskog oglašavanja ograničene, kladionice su i dalje snažno prisutne kroz sportsko sponzorstvo, online oglašavanje i društvene mreže. Upravo tokom velikih sportskih događaja njihova vidljivost je najveća.
Zvanična statistika takođe pokazuje koliko je tržište poraslo. Prema hrvatskoj Poreskoj upravi, ukupni prihodi države od poreza i naknade na igre na sreću u 2025. godini iznose 388,5 miliona eura, što je povećanje u odnosu na 354,2 miliona eura godinu ranije.
Velika takmičenja takođe donose povećanje klađenja
Finaks smatra da ove brojke jasno pokazuju koliko prostora ima za promjenu finansijskih navika građana.
„Klađenje se često predstavlja kao bezopasna zabava, posebno tokom velikih sportskih događaja. Međutim, kada pogledamo ukupne brojke, vidimo da je skoro 1,2 milijarde eura godišnje. Više nije riječ o jednoj karti ili jednoj utakmici, već o ozbiljnim iznosima koji odlaze iz kućnih budžeta“, kaže Emilio Gučec, finansijski analitičar u Finaksu.
Sličan stav dijeli i jedan od najpoznatijih hrvatskih matematičara, Toni Milun.
Prema njegovim riječima, ključni problem nije povremeno klađenje, već dugoročna navika koja stvara iluziju da se novac može umnožiti bez stvaranja stvarne vrijednosti.
„Matematika je veoma jasna. Da bi kladionice plaćale svoj sistem: zaposlene, komunalne usluge, prostor i druge troškove, a uz to i zaradile dodatni novac, neko mora da izgubi. To su svi građani koji se klade“, navodi on.
Šta bi se desilo kada bi se isti novac uložio?
Iz Finaksa ističu da isti iznos može imati potpuno drugačiji efekat ako se usmjeri dugoročnim investicijama.
Milun dalje objašnjava: „U prosjeku odrasla osoba uplaćuje 32 eura mjesečno u kladionice, što je oko 11.500 eura tokom 30 godina. Da je taj novac redovno ulagan, ta osoba bi na kraju godine imala više od 47.000 eura, sa prosječnim prinosom od 8%.
Riječ je računici za ilustraciju potencijala dugoročnih investicija i ona ne predstavlja garanciju budućih prinosa, piše ovaj portal.
„Tokom prvestava pričamo o kvotama, mogućim i mogućim dobicima. Mnogo rijeđe pričamo o tome koliko kapitala bi građani mogli da stvori kada bi usmjerili bar dio tog novca ka dugoročnim ciljevima. Razlika između kratkoročnog uzbuđenja i dugoročnih investicija nije vidljiva poslije jednog vikenda, ali poslije 20 ili 30 godina može biti ogroman“, zaključuje Gučec.
rtcg
