Ilustracija, Foto: N1
Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a
“Ne sadi Crkva Srbije, kao krtolu, nove objekte na svakih pet minuta hoda kako bi građani bili bolji hrišćani. Ne! Ne interesuje njih hrišćanstvo. Oni prosto hoće što veći broj Crnogoraca pretvoriti u Srbe!”
Kad bi vam neko rekao da SPC gradi 22 nova vjerska objekta ili da se održava miting podrške Vučiću, pomislili biste da ste u Beogradu ili Banjaluci. Ali ne, vi ste u Crnoj Gori!
Tačnije, u Podgorici i Zeti, gdje je Crkva Srbije, uz blagoslov domaće vlasti, odlučila da na svakih pet minuta nikne po jedna crkva. Šta im teško. Ima se, može se!
Da se zna! Da ni sekunde ne pomislite da ste u suverenoj, građanskoj državi, nego da vam u svijesti stalno odjekuje: „Ovdje je Srbija!“ Pa ako ste, ne daj bože, Crnogorac, slobodnomisleći pravoslavac, agnostik, ateista ili neko ko vjeru ne doživljava kao nacionalni jaram, SPC se pobrinula da vam u vidokrugu uvijek bude crkva koja će vas podsjećati ko je gospodar vaše duše, vašeg identiteta i u konačnici – vašeg dvorišta.
Crkveni tsunami – duhovno okupatorska-politika
Nova a srednjovjekovna urbanistička rješenja predviđaju čak 22 nova vjerska objekta u Podgorici i Zeti. Ne, ne škole. Ne domove zdravlja. Ne vrtiće. Ne sportske dvorane. Crkve! I to, naravno, ne bilo čije, nego Srpske pravoslavne crkve. Jer šta će vama zdravstvena zaštita ili obrazovanje, kad imate Crkvu Srbije da vas prosvijetli? Pa to sve puta 22.
U zemlji gdje nema dovoljno javnih vrtića, gdje su škole prebukirane, gdje se djeca liječe SMS-ovima, SPC dobija prioritet u gradnji. Logično, jer ako se na udaljenosti od svakih pet minuta hoda podigne crkva, narod neće imati vremena da misli o korupciji, socijalnim problemima, urušenim institucijama, divljanju cijena. Neće stići da se bavi kriminalom u vrhu vlasti, ekonomskom emigracijom, niskim platama i penzijama. Biće prezauzeti molitvom za „svetosavsko spasenje“. Kako i dolikuje u nacrtima svesrpskog sabora.
Ali, nije ovo sve od SPC-a. Da bi crkve imale još jaču pravnu i institucionalnu podlogu, pobrinuo se bivši premijer Dritan Abazović, koji je 2022. godine potpisao Temeljni ugovor sa Crkvom Srbije. Time je faktički kulturno-historijsko naslijeđe Crne Gore predao u ruke SPC-u i institucionalizovao medijski i pravni revizionizam četničke kontrarevolucije iz avgusta 2020.
To znači da ono što su gradili Balšići, Crnojevići i Petrovići sada ne pripada Crnoj Gori, već Beogradskoj patrijaršiji. Da budemo jasni – vaši manastiri, vaše svetinje, vaša istorija, vaš identitet, sve je to sada u vlasništvu crkve koja ne priznaje ni crnogorsku naciju ni crnogorsku državu. Abazović je potpisom dao Crnoj Gori kulturni pečat Beograda.
A kao šlag na torti, vlasti rade na izmjeni Zakona o državljanstvu, koji bi mogao otvoriti vrata masovnom davanju crnogorskog državljanstva građanima Srbije i Republike Srpske. Kad spojimo crkve, Temeljni ugovor i novi zakon, dobijamo recept za konačnu transformaciju Crne Gore u još jedan aneks „srpskog sveta“.
Crna Gora na beogradsko dugme
Da ne bude zabune, ovo nije slučajnost. SPC ne gradi crkve zbog duhovnih potreba naroda, već da obezbijedi političku i nacionalnu dominaciju. To je politika, a ne vjera.
Kad se u Pljevljima drži miting podrške Vučiću, kad se iz Beograda viče „Crna Gora je srpska“, kad se u Crnoj Gori umjesto vrtića grade crkve, poruka je jasna: ne pitate se vi ništa. SPC i Beograd odlučuju o vašoj budućnosti.
Ako vlast nastavi da poklanja državne resurse i teritoriju SPC-u, ako građani Crne Gore ne shvate da je svaka nova crkva u službi političkog projekta, jednog dana će se probuditi u zemlji gdje će se crnogorski identitet pominjati samo u istorijskim udžbenicima – onim koji su, naravno, odobreni u Beogradu. Ako i toliko!
Do tada, računajte – na svakih pet minuta, jedna crkva. Jer kako drugačije da vas podsjete čiji ste?
(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)
