Kad su se Miloš i Milijana Čabarkapa, poslije dugih godina u Sloveniji, vratili u svoje rodno selo Sokolac kod Bijelog Polja, nijesu donijeli mnogo imovine. U kamionu – jedina sigurnost koju su imali – stajalo je 80 pčelinjih društava i dvoje male djece. Sve ostalo bilo je neizvjesno. Ali upravo iz te neizvjesnosti, iz te odluke da se vrate svojim korijenima, nastala je priča vrijedna divljenja, priča o hrabrosti, predanosti i ljubavi prema prirodi.

Početak iz ničega – ali sa srcem punim volje

Pčelarstvom su počeli da se bave još krajem sedamdesetih dok su živjeli u Sloveniji. Posao je dobro išao, ali nostalgija je bila jača. Povratak u Crnu Goru značio je početi opet, iz temelja. U Sokolcu ih je dočekala tišina planine, oštar zrak i nepregledne livade – ali i dvije košnice, kao simbol početka koji je djelovao skroman, gotovo zastrašujući.

„Nijesmo tražili pomoć. Okrenuli smo se poslu“, kaže Milijana. I u tim jednostavnim riječima krije se filozofija koja ih je vodila sve ove godine.

Milijana – žena koja poznaje svaki list, svaki cvijet

Osim pčelarstva, Milijana se posvetila i sakupljanju ljekovitog bilja – ne kao hobi, već kao istinskom pozivu. Godine provedene uz pčele naučile su je gdje je najbolja paša, koje biljke rastu na kojim visinama, kada se beru, kako se suše, koje njihove latinske nazive nose i šta liječe.

Hajdučka trava, majčina dušica, vranilovka, kantarion, glog, zova, lipa, virak, pelen, rastavić, troskot… spisak je gotovo beskrajan. Sva ta blagodat bjelopoljskih planina prolazi kroz njene ruke i postaje dio čajeva, meleme, krema i prirodnih preparata koje danas kupuju ljudi iz cijele Crne Gore.

Njene ruke pripremaju sve – od nevenove kreme, pripravaka za vene i hemoroide, preko gavezove kreme za sportske povrede, do matične mliječi, polena i propolisa. U kombinaciji sa biljem koje sama bere, svaki proizvod nosi unikatni pečat prirode.

Put pčela – od Spuža do Vraneške doline

Njihove pčele zimuju u Spužu, gdje blaga klima omogućava dobro prezimljavanje. Početkom juna sele na sjever, na nadmorsku visinu od 1250 do 1600 metara, između Vraneške doline i kanjona Tare. Tamo, u čistoj netaknutoj prirodi, pčele nalaze najbolju ispašu – a Miloš i Milijana uslove da rade ono što vole.

„Posla ima i zimi i ljeti“, kaže Milijana, ne žaleći se, nego sa ponosom ističući da se vrijednost stvara kroz neprekidan rad.

Kad trud postane ime – i povjerenje mušterija

Iako u Crnoj Gori pčelarstvo, kako kaže, često ostaje na marginama, Čabarkape su uspjele da stvore prepoznatljiv brend. Milijana svoje proizvode izlaže na sajmovima i promovše putem društvenih mreža. Mušterije joj se vraćaju, preporučuju je, poručuju ponovo. Ona sve šalje kurirskom službom – iz Sokolca do Podgorice, Bara, Pljevalja, Herceg Novog.

Njena priča nije samo o medu i bilju – već o povjerenju. O ljudima koji jednom kupe njen med i više nikada ne traže drugi.

Da li se može solidno živjeti?

„Može“, odgovara Milijana iskreno za BiznisCG. „Jedini problem je što ne postoji organizovan otkup polena i propolisa.“
Ali uprkos preprekama, oni opstaju – jer znaju svoj posao, jer vjeruju u ono što rade, i jer im priroda uzvraća za svaki trud.

Poruka za one koji sanjaju o sopstvenom poslu

Milijana govori tiho, ali odlučno, kao neko ko zna koliko vrijedi svaka kap znoja na čelu:

„Sopstveni biznis nije za neodgovorne. Niko neće odgovarati za vaše greške. Ali ako imate volju, uslove i viziju – samo naprijed. Rad i trud se uvijek isplate.“

Bračni par Čabarkapa je dokaz da se snovi mogu ostvariti svuda – čak i u malom planinskom selu. Da se povratak kući može pretvoriti u najljepšu životnu priču. Da čovjek, kada se osloni na prirodu i sopstveni rad, može stvoriti nešto vrijedno, trajno i duboko ljudsko.

Njihov život danas miriše na med, bilje, planinu i upornost – a to je, možda, najljepši miris doma.

J. Š.

bizniscg.me