• 03.12.2025.

U centru Bijelog Polja, među starim sokacima koje hv još drži miris zanata i ljudskog rada, nalazi se mala radnja u kojoj vrijeme teče sporije nego igdje drugo. Drvene police, šuštanje kože, zvuk mašine što podsjeća na otkucaje srca – to je svijet Bekira “Bendža” Dizdarevića, čovjeka koji je prije osamnaest godina odlučio da naslijedi ono najvrjednije što mu je otac ostavio: zanat i obraz.

Bekir je imao svega petnaest godina kada je prvi put stao pored oca Zake, posmatrajući kako se stara obuća vraća u život pod vještim prstima. “Otac me naučio svemu. I strpljenju i radu. A najviše poštovanju prema mušteriji,” kaže tiho, kao da i danas osjeća ponos u očevom pogledu. Istovremeno je učio školu i zanat, žonglirajući između knjiga, alata i želje da bude koristan.

Nije ga niko tjerao – dobrovoljno je odlučio da nastavi porodičnu tradiciju. To je, kako kaže, bila njegova lična odluka, njegov put.

U maloj radnji danas se umjesto starog ručnog alata mogu vidjeti moderne mašine. Materijali stižu iz Njemačke, Italije i Grčke, jer Bekir zna da se dobar posao ne radi prečicama. Uz šivaću mašinu i presu za lijepljenje, svaki par cipela dobija pažnju kao da je jedini.
“Bez dobre mašine nema ni dobrog zanata,” kroz osmijeh kaže Bekir, brišući ruke o pregaču natopljenu godinama rada.

A šta sve radi? Skoro sve što se može zamisliti kada je obuća u pitanju: promjena flekica, širenje, lijepljenje platna, punjenje đonova…
I sve to – po cijenama koje svaki čovjek može da plati. Jer za njega zanat nije samo posao. To je način da pomogne komšiji, putniku, radniku – svakome kome se đon istrošio na životnim putevima.

Najviše posla ima od septembra do januara. Tada mu dan počinje u 8 ujutru, a završava u 19 sati. I ne žali se. “Navika, umijeće, skromnost i ljubav – to vam je formula”, kaže Bekir, dok se iza njega čuje ritam šivaće mašine koji kao da potvrđuje svaku njegovu riječ.

U svijetu gdje se sve brzo mijenja i lako baca, Bekirova radnja stoji kao podsjetnik da se neke vrijednosti ne smiju izgubiti.
Tu, u mirisu kože i toploj ljudskoj riječi, čuva se ne samo zanat, nego i priča o jednom ocu, jednom sinu i velikoj ljubavi prema poslu koji je više od posla.

I dok mušterije izlaze zadovoljne, Bekirov pogled ostaje ponosan – jer zna da svaki popravljeni đon nosi dio njegove priče kroz grad.

J. Š.

bizniscg.me