Euro Model od januara 2027. donosi snažno pomjeranje zarada: 1.000 eura minimalno za radna mjesta sa osnovnim i nižim obrazovanjem, 1.250 eura za srednju stručnu spremu i 1.400 eura za visoko obrazovanje. Vlada očekuje i da prosječna neto plata u Crnoj Gori pređe 1.400 eura. U odnosu na sadašnji prosjek od oko 1.037 eura, to bi značilo rast od najmanje 363 eura, odnosno oko 35 odsto.
Piše: Bojan OBRENIĆ
Rast minimalnih zarada biće još izraženiji. U odnosu na sadašnje minimume od 600 i 800 eura, nova skala znači povećanje od 400 do čak 800 eura mjesečno, zavisno od kategorije zaposlenog.
Međutim, račun Euro Modela neće platiti samo država. Najveći fiskalni trošak je ukidanje PIO doprinosa i doprinosa za nezaposlenost, a uz smanjenje poreza na zarade i moguće dodatne troškove javnog sektora, moja modelska procjena je da bi bruto fiskalni udar mogao biti približno 530–600 miliona eura godišnje. Nakon povratnih prihoda kroz PDV, veći porez na dohodak i dobit, formalizaciju ekonomije i druge mjere, neto pritisak na javne finansije mogao bi biti reda 350–500 miliona eura u 2027., prije dodatnih kompenzacionih mjera.
Ali dio ceha, posebno za zaposlene sa nižim sadašnjim primanjima, moraće da preuzmu i poslodavci. Poresko rasterećenje može značajno povećati neto platu bez povećanja ukupnog troška kod bolje plaćenih zaposlenih — sama Vlada navodi primjer radnika sa 1.600 eura neto kojem bi uz isti trošak poslodavca neto mogao porasti na 1.870 eura.
Međutim, kod radnika koji danas primaju 600, 700, 800 ili 900 eura, poresko rasterećenje samo po sebi nije dovoljno da platu podigne na 1.000 ili 1.250 eura. Razliku će firma morati da obezbijedi kroz veći trošak rada.
Prema mojoj prethodnoj modelskoj računici, samo direktno podizanje nižih zarada moglo bi privatne poslodavce koštati maksimalno do 350 miliona eura godišnje, dok bi uz pritisak da se povećaju i zarade zaposlenih koji su sada malo iznad budućih minimuma ukupni efekat mogao dostići oko 400 miliona eura, ako se uzme da je medijalna zarada u Crnoj Gori 850 eura.
To nije zvanična procjena Vlade, već moj scenario zasnovan na sadašnjoj strukturi zarada i predloženom poreskom rasterećenju.
To znači da Euro Model počiva na svojevrsnoj podjeli troška: država se odriče velikog dijela prihoda od oporezivanja rada, a poslodavci finansiraju dio povećanja koji poresko rasterećenje ne može da pokrije. Kod firmi sa većim platama taj dodatni trošak može biti mali; kod trgovine, ugostiteljstva, proizvodnje i uslužnih djelatnosti sa mnogo zaposlenih na nižim zaradama biće znatno veći.
Upravo zbog toga održivost Euro Modela zavisi od toga da li će povećane zarade pokrenuti veću potrošnju, formalizaciju ekonomije, rast prometa, produktivnosti i zaposlenosti. Ako kompanije kroz veći promet i produktivnost uspiju da apsorbuju dodatni trošak rada, a državi se dio izgubljenih prihoda vrati kroz PDV, porez na dobit i veću poresku bazu, model može imati mnogo povoljniji fiskalni bilans nego što pokazuje statička računica.
Ključni test ipak ostaje deficit. Vlada je najavila da bi u tranzicionoj 2027. mogao biti oko 4–5 odsto BDP-a, uz cilj povratka prema 3 odsto već 2028.
Suština je jednostavna: građani bi dobili snažan rast zarada, država bi preuzela veliki dio troška kroz poresko rasterećenje, a dio računa — naročito za najniže plate — moraće da podnesu poslodavci. Euro Model će zato biti održiv samo ako veće plate istovremeno proizvedu veću ekonomsku aktivnost i prihode dovoljno brzo da pokriju i budžetski račun i veći trošak privrede.
bizniscg.me
