Predsjednik Udruženja iseljenika iz Crne Gore u Turskoj Adil Ozuzun predložio je da se 7. oktobra sačuva kao zvanični podatak Dana Vojske Crne Gore, kako namjera potpredsjednika Vlade Alekse Bečića i ministra odbrane Dragana Krapovića da se očuva sjećanje na istorijske pobjede ne bi ostao bez odgovora, ali istovremeno, i kako se ne zanemari ni diplomatske zabrinosti u reisa Rifa Crnoj Gori .
“Pobjedu kod Tuđemila iz 1042. godine nad Vizantijskim carstvom i pobjedu na Vučjem dolu od 28. jula 1876. godine nad Osmanskim carstvom obilježavamo zajedno, svake godine 7. oktobra, u okviru zvanične proslave Dana Vojske Crne Gore!
Naravno, 28. jula i dalje mogu organizovati posebne svečanosti i svečanosti povodom godišnjice pobjede na Vučjem dolu”, kazao je Ozuzun.
Njegov prijedlog nije, kako kaže, da se ograniči obilježavanje istorijskih pobjeda, već da se sačuva postojeći zvanični podatak Dana Vojske Crne Gore, bez njegovih promjena.
“Tako će obje istorijske pobjede dobiti poštovanje koje zaslužuju, a izbjeći ćemo nepotrebne rasprave o promjenjivanju podataka”, istakao je.
Razmatrajući diplomatske zabrinutosti reisa Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifata Fejzića, istorijske argumente ministra odbrane Dragana Krapovića i stavove Demokrata, Ozuzun smatra da se ova rasprava ne odnosi samo na jednu bitku iz prošlosti.
“Ovdje je riječ o tome kako jedna država čuva svoje istorijsko pamćenje, oko kojih se simbola okupljanja i kakvo zajedničko nasljeđe želi da ostavi budućim generacijama”, istakao je Ozuzun dodavši da kao predstavnik istorijske dijaspore crnogorskog porijekla koja živi u Turskoj, ovom pitanju pristupa posebnom osjetljivošću.
Korijeni njiovih porodica, ističe, vezani su za crnogorske planine, sela i gradove, dok je naša sadašnjost vezana za život koji smo izgradili u Turskoj.
“Mi smo potomci lokalnog stanovništva koje je tokom vjekova živjelo pod različitim državnim upravama i prolazilo kroz vjerske, kulturne i političke promjene. Mijenjale su se države. Mijenjale su se granice. Smjenjivale su se vlasti. Društveni odnosi i vjerske pripadnosti prolazili su kroz istorijske promjene. Ipak, uprkos svemu tome, istorijske i kulturne veze ljudi sa njihovim zavičajima su živjeli”, rekao je on.
Zato danas, ističe, ne govore kao predstavnici bilo koje vojske koja je nekada ratovala na ovim prostorima, već kao ljudi koji čuvaju zajedničku istoriju tog podneblja i porodično pamćenje koje se prenosi generacijama.
“Naš cilj nije da biramo stranu u ratovima prošlosti, već da iz svih istorijskih iskustava izvučemo pouke i sačuvamo mir budućnosti. Upravo zbog toga vjerujem da odluke o istorijskim simbolima Crne Gore ne treba donositi pod uticajem trenutnih političkih emocija, već uz dugoročnu državnu odgovornost”, kazao je Ozuzun.
Jer država, ističe on, nije zajednički dom samo oni koji danas žive u njoj, već i generacije koje tek dolaze.
Od 1042. do 1876. godine: Ne zatvaramo jednu stranicu istorije da bismo otvorili drugu
Dan Vojske Crne Gore, podsjeća Ozuzun, trenutno se obilježava 7. oktobra, u znak sjećanja na pobjedu nad vizantijskim snagama kod Tuđemila 1042. godine.
Taj datum predstavlja jedan od važnih simbola političkog postojanja Duklje i crnogorske državne tradicije.
Sada se, navodi, predlaže da nova istorijska osnova Dana Vojske bude pobjeda nad osmanskim snagama na Vučjem dolu, ostvarena 28. jula 1876. godine.
“Nesumnjivo je da Bitka na Vučjem dolu zauzima izuzetno značajno mjesto u vojnoj istoriji Crne Gore. Ta pobjeda predstavlja jednu od važnih prekretnica u borbi za nezavisnost tokom 19. vijeka. Sasvim je prirodno da građani Crne Gore budu ponosni na taj istorijski uspjeh. Pravo svakog naroda i države jeste da pamti svoju borbu za slobodu i da to nasljeđe prenosi budućim generacijama”, istakao je Ozuzun.
Međutim, kako navodi, ovdje se naziva jedno jednostavno pitanje: Da li je zaista neophodno promijeniti datum državnog vojnog praznika da bismo snažnije obilježavali još jednu istorijsku pobjedu?
“Pobjeda nad vizantijskim snagama 1042. godine moramo dio istorije Crne Gore. Pobjeda nad osmanskim snagama 1876. godine takođe je dio te iste istorije. Ta dva događaja nisu međusobno suprotstavljena istorijska sjećanja. Dogodila su se u različitim epohama, pod različitim političkim okolnostima iu različitim vojnim uslovima. Da bismo odali pobjedu, drugi pobjednički plan u jednoj pobjedi.
Istorijska veličina jedne države, prema njegovim riječima, ne mjeri se brojem stranica koje iz svoje prošlosti izaberu, već zrelošću kojom je sposobna pročitati cijelu svoju istoriju.
Vučji do: Vojna istorija iza velike pobjede
Dana 28. jula 1876. godine, pojašnjava Ozuzun, na Vučjem dolu sukobile su se snage Osmanskog carstva sa vojskom Knjaževine Crne Gore i hercegovačkim ustanicima.
„Na čelu crnogorske strane, u političkom i vojnom smislu, nalazio se knez Nikola I Petrović-Njegoš. Na osmanskoj strani glavnokomandujući na hercegovačkom frontu bio je Ahmed Muhtar-paša. Među visokim osmanskim komandantima nalazili su se i Osman-paša i Selim-paša. Bitka je predstavljala u Hercegovini dio širih političkih sukoba na Balkanu, nakon sukoba na Balkanu. 1875. godine Crnogorske snage su ostvarili značajnu pobjedu Osman-paša je zarobljen Cetinje. Ahmed Muhtar-paša povukao je svoju snagu. To su istorijski događaji. Međutim, vojna istorija ne završava se samim ishodom bitke”, pojasnio je Ozuzun.
Potrebno je, ističe, istraživati zbog čega je jedna strana pobijedila, zbog čega je druga poražena, kakve su odluke donosili komandanti i kakve su političke posljedice uslijedile nakon sukoba.
“Jer istorija nije samo priča pobjednika. Ona podrazumijeva i razumijevanje uzroka poraza, ljudskih sudbina i posljedica ratova”, navodi Ozuzun.
Istorijska pitanja za Ahmeda Muhtar-pašu
Ako se danas, kaže Ozuzun, Bitka na Vučjem dolu ponovo razmatra kao jedan od najvažnijih vojnih simbola Crne Gore, onda je važno da se taj događaj prouči iz svih uglova.
“Pored uspjeha crnogorskih snaga, vojnoistorijsku pažnju zaslužuju i odluke osmanske komande. Kada bismo danas, na osnovu istorijskih dokumenata, mogli da postavimo pitanja Ahmed Muhtar-paši, ona bi glasila: Koji je bio osnovni operativni cilj položaja osmanskih snaga prije bitke? Kako je tokom napredovanja bila planirana veza između prethodnih i glavne vojske? gubici snaga Selim-paše uticali na ukupni tok bitke Pod kojim su uslovima razmatrane mogućnosti upotrebe rezervnih snaga i protivnapada? I, najvažnije: Da li je odluka Ahmeda Muhtar-paše o povlačenju predstavljala nužnu vojnu mjeru radi očuvanja preostalih borbenih sposobnosti njegove vojske ili je bila posljedica neuspjeha prvobitnog operativnog plana”, navodi Ozuzun.
Ovo pitanje, kaže, ne postavljamo da bismo jednog istorijskog komandanta osuđivali prema današnjim mjerilima, već da bismo bolje razumjeli događaje iz prošlosti.
“Jer ozbiljna istoriografija mora biti sposobna, pored pobjede, istražuje i uzroke poraza. Da bismo razumjeli veličinu jedne pobjede, potrebno je razumjeti i razloge zbog kojih je druga strana izgubila. Zarobljeništvo Osman-paše na Cetinju: Ljudska pouka koju istorija ne smije zaboraviti Jedan od posebno zanimljivih događaja vezanih za Bitku na Vučjem dolu je nakon gašenja snage. Osman-paša je odveden na Cetinje Prema pojedinim istorijskim svjedočanstvima iz tog perioda, knjaz Nikola iskazao je poštovanje prema hrabrosti koju je Osman-paša pokazao tokom bitke. U tim izvorima navodi se i da je tokom zarobljeništva prema njemu postupano s poštovanjem, kao i da je kasnije oslobođen. Postoje i navodi prema kojima se Osman-paša, suočen sa optužbama koje je pripisivao Ahmed Muhtar-paši, pozivao na svjedočenja crnogorskih komandanata. Pojedinosti tih istorijskih svjedočanstava svakako zaslužuju dodatno istraživanje”, navodi Ozuzun.
Ipak, kako kaže, iz njih se može izvući jedna važna ljudska pouka.
„Ako su ljudi koji su se međusobno borili na bojnom polju mogli nakon bitke da priznaju hrabrost i dostojanstvo protivnika, zašto danas narodi koji žive u miru ne bi mogli da pokažu međusobno poštovanje? ratovi, već i kako se treba ponašati kada se ratovi završe Da bismo nekoga poštovali, ne moramo biti na istoj strani. Različita istorijska sjećanja ne moraju biti prepreka zajedničkoj budućnosti”, kazao je Ozuzun.
Ova rasprava, kako dodaje, ima posebno značenje za istorijsku dijasporu u Turskoj.
„Jer migracione priče koje povezuju Crnu Goru i Tursku ne mogu se objasniti isključivo kroz istoriju Osmanskog carstva. Takav pristup zanemario bi mnogo stariju i složeniju istoriju ovog prostora. Stanovništvo Crne Gore i okolnih krajeva živjelo je na ovom području i prije osmanskog. Tokom vremena vjekova prolazilo je kroz različite političke uprave, vjerske i kulturne procese i periode društvene promjene. U osmanskom periodu prihvatio je drugi dio islama. Međutim, vjerske i političke promjene nijesu izbrisale istorijske veze ljudi sa njihovim zavičajem. Značajan dio porodica crnogorskog porijekla koje danas žive u Turskoj predstavlja nastavak tog dugog istorijskog procesa. Činjenica da su naši preci živjeli pod osmanskom upravom ne znači da smo automatski nasljednici osmanske vojske ili političkog nasljeđa Osmanskog carstva. Istorija naših porodica pripada mnogo široj balkanskoj prošlosti, čiji korijeni sežu i prije osmanskog perioda”, ističe Ozuzun.
Zato se, kaže on, kada govore o istorijskim pobjedama Crne Gore, ne osjećaju kao neko ko toj istoriji ne pripada.
“Naprotiv, svjesni smo da smo i sami dio njenog nasljeđa. Mi nijesmo nosioci vojnog nasljeđa jednog carstva, već čuvaju zajedničku istoriju i porodičnu pamćenje ljudi koji su vjekovima živjeli na ovim prostorima. Republika Turska je zemlja u kojoj su se naše porodice doselile, u kojoj su izgradile nove živote i koju generacijama smatraju svojom domovinom. Crna Gora je zemlja jednoj nepredaji.
Poštovati istoriju Crne Gore ne znači, prema riječima Ozuzuna, posmatrati Tursku kao neprijatelja.
A voljeti Tursku, dodaje, ne znači odricati se istorije Crne Gore.
“Istorija je postojala prije Osmanskog carstva i nastavila se nakon njega Istorija Crne Gore nije počela sa jednim carstvom. Na ovim prostorima različite zajednice živjele su i prije Vizantije, tokom vizantijskog i osmanskog perioda, kao i nakon stvaranja država. Mijenjale su se granice. Države su nastajale i nestajale. Vjerske i kulturne strukture prolaze savremene su kroz promjene. Ali veze su navodile sa njihove veze”.
Istorije različitih vjerskih i etničkih zajednica koje danas žive u Crnoj Gori nijesu, kaže on, potpuno odvojene jedna od druge.
“Postoji zajednička prošlost koju je oblikovao život na istom prostoru. Nekada su pripadali istoj državi. Nekada su se nalazili na različitim političkim stranama. Nekada su živjeli zajedno. Nekada su dijelili teške posljedice sukoba i migracija. Svako ima svoje pamćenje, svoju porodičnu priču i svoje razloge zbog kojih se određeni događaji doživljavaju na poseban način. Ako se neki događaji doživljavaju na poseban način. istorijska sjećanja okreće jedno protiv drugog, već da ih povezuje u zajedničku budućnost”, kazao je Ozuzun.
Šahovići: Istorija ne pamti samo pobjede, već i tragedije
Kada govorimo o istorijskom pamćenju, ističe Šahović, nije dovoljno prisjećati se samo vojnih pobjeda.
“Istorija Crne Gore poznaje i bolne događaje. Masakr nad muslimanskim stanovništvom u Šahovićima i okolini, 9. i 10. novembra 1924. godine, predstavlja jednu od tragedija ovog podneblja koja ne smije biti zaboravljena. Nakon tih događaja, brojne porodice napustile su svoja ognjišta usljed straha za bezbjednost i teških društvenih okolnosti. pamćenju Niko ne napušta laku zemlju u kojoj je rođen, porodična groblja, uspomene iz djetinjstva i sopstvene korijene. Ipak, tokom istorije ljudi su ponekad bili primorani da odu kako bi zaštitili sebe i budućnost svojih porodica”, rekao je Ozuzun.
Svaki od tih događaja, ističe on, ima svoju istorijsku i ljudsku priču.
“Međutim, danas ne želim da otvaram novo istorijsko suočavanje u smislu međusobnih optuživanja. Ne smatram ispravnim ni da se bolna iskustva prošlosti koriste za stvaranje novih podjela u savremenim političkim raspravama. Naš cilj nije da se ponovo otvaramo rane, već da, ne zaboravljajući zbog čega su nastale, zajedno gradimo budućnost. Suočavanje sa istorijskim činjenicama ne znači da se smještaju sukobi za postupke iz prošlosti. predaka je da izgrade društveno povjerenje koje će spriječiti ponavljanje istorijskih tragedija. Jer istorijsko pamćenje treba da bude temelj snažnije kulture zajedničkog života, a ne izvor novih neprijateljstava”, navodi Ozuzun.
Ne mijenjamo temeljna podešavanja države
Istorijski simboli jedne države ne mogu se, kaže Ozuzun, svesti samo na političke odluke trenutne vlasti.
“Oni su dio zajedničkog pamćenja koje su oblikovale generacijama. Danas se može donijeti politička odluka. Može se promijeniti datum. Može se odrediti novi naziv neke svečanosti. Ali mora se razmišljati io tome kako će ta odluka biti prihvaćena među različitim djelovima društva i kako će se pamtiti za deset, ili čak stotinu godina. Državna odgovornost ne podrazumijeva samo naše današnje većine. Ona se smatra i stvaranjem države u kojoj se sigurno ne zadovoljavaju. odlaze. Vlade se mijenjaju. Partije nastaju, jačaju, slabe ili nestaju sa političke scene. Ali zajedničko pamćenje države nastavlja da živi”, istakao je Ozuzun.
Zbog toga, kako kaže, odluke o nacionalnim i istorijskim simbolima treba da budu iznad svakodnevnog političkog nadmetanja.
“Promjena podataka danas kod pojedinih građana može stvoriti osjećaj kao da se simbolično još jednom potvrđuje nezavisnost. Međutim, nezavisnost Crne Gore je već istorijska i pravna činjenica. Ne vjerujem da Crna Gora mora da stavi pobjedu nad nekadašnjim carstvom u središtu današnje političke simbolike kako bi ponovo dokazala svoju nezavisnost. Država koja je sigurna u svoju nezavisnost može se samopouzdanjem prihvatiti sve periode sopstvene istorije”, istakao je Ozuzun.
Zato postavlja pitanje: Da li se iza predložene promjene nalazi isključivo istorijsko razmatranje ili na nju utiče i određena savremena politička razmišljanja?
“Bez konkretnih dokaza ne možemo nikoga optužiti za skrivene namjere. Ali javnost ima puno pravo da traži jasno obrazloženje odluke koja se tiče tako važnog državnog simbola. Jer određeni politički zanosi mogu donijeti aplauze u kratkom roku, a dugoročno će ostaviti teško popravne posljedice po zajedničkom društvenom pamćenju. Zadatak države nije da proizvodi politički zanos, već da gradi povjerenje”, poručio je Ozuzun.
Poziv Fejziću, Krapoviću i Demokratama: Ne dijelimo se oko istorije
Ozuzun ističe da razumije diplomatsku osjetljivost koju je reis Islamske zajednice u Crnoj Gori izrazio Rifat Fejzić kada je riječ o odnosima sa Turskom.
“Smatram važnim njegovim upozorenjem da obilježavanje historijske pobjede Crne Gore ne treba da bude shvaćeno kao neprijateljska poruka današnjoj Republici Turskoj. Istovremeno razumijem i pristup ministra odbrane Dragana Krapovića i Demokrata, koji žele da očuvaju sjećanje na borbu Crne Gore za nezavisnost i njenu vojnu istoriju. Ne vjerujem da se ta dva razmišljanja moraju međusobno isključivati”, kazao je O.
Crna Gora, dodaje, može biti ponosna na pobjedu na Vučjem dolu.
“Može istovremeno njegovati snažne prijateljske odnose sa Republikom Turskom. Može čuvati veze sa svojim istorijskim dijasporom. I sve to može činiti istovremeno”, istakao je Ozuzun.
Međutim, kako kaže, i politički i vjerski lideri moraju pažljivo razmotriti društvene posljedice svojih riječi.
“Političke i vjerske funkcije ne treba koristiti za dodatno zaoštravanje istorijskih osjetljivosti, već za jačanje međusobnog razumijevanja. Veličina jednog državnika ne mjeri samo vrijeme koliko snažno brani onoga koji ga podržava, već i vrijeme koliko sigurnosti pruža ljudima koji drugačije zablude”, rekao je Ozuzun.
Rješenje je, prema njegovim riječima, zapravo veoma jednostavno: Slavimo obje pobjede 7. oktobra!
“Možda zaista nema potrebe za ovolikom raspravom. Umjesto da Dan Vojske Crne Gore pomjeramo sa 7. oktobra na 28. jul, predlažem da se obilježavanje pobjede na Vučjem dolu od 28. jula 1876. godine uključi u postojeću proslavu Dana Vojske, 7. oktobra. Vučjem dolu 1876. godine. Obje pobjede bile bi predstavljene kao dio istorijskog nasljeđa iste države “druge”, rekao je Ozuzun.
Tako bismo, ističe on, sačuvali, kontinuitet državne tradicije, a istovremeno odali zasluženo priznanje različitim periodima naše vojne istorije.
“Ako je cilj da se dostojno obilježe obje istorijske pobjede, možda bi upravo ovo rješenje moglo zadovoljiti sve strane. Uz malo dobronamjernog humora, dozvolite mi da postavim još jedno pitanje: Ako u jednom danu možemo obilježiti dvije istorijske pobjede, zašto bismo morali da mijenjamo datum jedne da proslavimo drugu”, rekao je Ozuzun.
Prema njegovim riječima, 7. oktobar mogao bi postati dan u kojem se zajedno predstavljaju vojni uspjesi Crne Gore iz različitih istorijskih epoha, dok bi 28. jul mogao i dalje biti posebno obilježavan kao stvarna godišnjica Bitke na Vučjem dolu.
A šta je sa vezama današnjih iseljenika sa njihovom postobinom?
Dok u Crnoj Gori raspravljamo o tome kog datuma treba obilježavati bitku od prije 150 godina, ne smijemo zaboraviti ni veze današnjih ljudi sa zemljom njihovih predaka, naručio je Ozuzun.
Kako navodi, pripadnici istorijske dijaspore crnogorskog porijekla koji danas žive u Turskoj moraju pribavljati kako bi posjetili mjesta iz kojih potiču njihove porodice.
“Korijeni mnogih od tih porodica vode prema selima i gradovima na sjeveru Crne Gore. Tamo su porodična groblja. Tamo su uspomene. Tamo su priče koje se prenose sa generacije na generaciju. Mi smo državljani Republike Turske. Ali nastavljamo da čuvamo svoje crnogorsko porijeklo i istorijske veze sa postobinom. Poštujemo obaveze Crne Gore u procesu usklađivanja sa evropskim konkretnim položajima i očekuje se da se u isto vrijeme predviđaju posebni uslovi. koraci u pravcu bezviznog ulaska i posebnog, obnovljivog desetogodišnjeg boravišnog statusa zasnovanog na dokazanom porijeklu”, istakao je Ozuzun.
Poručio je da njihovi zahtjevi nisu zahtjevi za državljanstvom niti za političkim privilegijama.
“Želimo da posjećujemo zemlju svojih predaka i održavamo porodične veze. Jednako kao što je važno da država čuva svoju istoriju, važno je i da čuva veze sa ljudima koje je ta istorija raselila širom svijeta. Jer jedna država nije samo prostor omeđen njenim granicama. Svojim istorijskim pamćenjem, kulturom i dijasporom ona predstavlja mnogo šire ljudsko nasljeđe”, rekao je Ozuzun.
Poručio je da ne tražimo od današnje djece da odgovaraju za ratove prošlosti.
“Godine 1876. na Vučjem dolu sukobile su se dvije vojske. Jedna strana je pobijedila. Druga je poražena. Komandanti su donosili odluke. Vojnici su učestvovali u borbi. Porodice su živjele sa posljedicama rata. Prošlo je 150 godina. Danas više ne postoji Osmansko carstvo. Ne postoji ni Knjaževina Crna Gora koja postoji u obliku7. Crna Gora. Postoji 7 godina. sebi nose istoriju, kulturu i uspomene obje zemlje učinimo budućnost sigurnijom. Ne možemo od današnje djece tražiti da odgovaraju za postupke svojih predaka. Poštovanje istorije Crne Gore ne zahteva neprijateljstvo prema Turskoj. Ljubav prema Turskoj ne zahteva određivanje istorije Crne Gore. Godina 1042. dio je naše istorije. Godina 1876. dio je naše istorije. I tragedija iz 1924. godine dio je istorije ovog podneblja. Sve te događaje moramo poznavati, iz njih izvlačiti pouke i ne dozvoliti da postanu povod za nova neprijateljstva”, poručio je Ozuzun.
Jer prava državna mudrost, prema njegovom mišljenju, podrazumijeva da, dok pamtimo ko je pobjeđivao u prošlosti, radimo na tome da u budućnosti niko ne bude gubitnik.
Na Vučjem dolu, kazao je, dobijena je jedna bitka, dok je pobjeda koju danas treba ostvariti — mir.
“Budimo ponosni na svoju istoriju. Ali ne dozvolimo da naša budućnost ostane zarobljena na bojnim poljima prošlosti”, zaključio je Adil Ozuzun.
CdM portal
