Roma je u proljeće 1993. godine odavno bila izvan svake kombinatorike za titulu. Daleko od vrha Serije A, sa sezonom koja je u prvenstvu odavno krenula u pogrešnom smjeru, ali i Kupom Italije u kojem je još imala čemu da se nada.
Utakmica u Breši, 28. marta 1993. godine, zato je bila jedna od onih “da se odrade”, da se ispoštuje kalendar. Golovima u prvom poluvremenu Klaudija Kaniđe i Siniše Mihajlovića, “vučica” je već imala dva boda u džepu. Ostalo je nekih pet minuta do kraja kada se, na radost fudbalskih romantika i onih zaljubljenih u Seriju A, Vujadin Boškov okreće i izgovara: “Ehi tu, scaldati” (Ajde ti, zagrij se).
Na klupi sjede mladi fudbaler, 22-godišnji Roberto Muci, koji će kasnije postati idol navijača Kaljarija i Udinezea, i dječak od 16 godina, sa neobuzdanim šiškama kakve su njegovi vršnjaci tinejdžeri tada nosili.
Legenda kaže da se on na klupi za rezerve našao tako što je dan ranije Mihajlović došao i kazao svom sunarodniku Boškovu da povede klinca na put. Romi to nije značilo ništa, odnosno u tom trenutku nije značilo ništa, ali kasnije će i njoj i dječaku da znači sve. Naravno, u pitanju je Franćesko Toti.
Ovaj uvod je lijep za priču, ali faktografija, da budemo iskreni, kaže da je kasnije krunisani “princ Rima” čekao još godinu dana na pravu priliku, kada Boškov više nije bio trener Rome. Iskusni Vojvođanin nije uspio da ponovi magiju iz Sampdorije, koju je poveo do titule Serije A i finala Lige šampiona.
Ali u istoriji će ostati upisano da je otvorio vrata i ostavio ih odškrinuta momku koji će da postane najveća legenda kluba.
Poenta je da, da nemamo internet i baze podataka, i rezultat i strijelci i pobjednik i stanje na tabeli bili bi nedostupni, a pamtila bi se samo ta jedna činjenica, da je tada Toti debitovao za Romu.
Drugi sport, 33 godine kasnije, Tatabanja, rukometni okršaj naše Crne Gore i Mađarske. Laslo Šotonji je postavio toliko agresivnu odbranu da su naši bekovi primali loptu daleko od bilo kakve pozicije za šut. Mađari su anulirali našeg najboljeg igrača Branka Vujovića, nije se proslavio ni Čepić, pa je Zoran Roganović odlučio da se okrene baš kao Boškov 1993. godine i na parket pošalje Miloša Tujkovića. Dijete od 16 godina koje je tek na granici da dobije titulu momka.
Ne, nije se desio nikakav čudesan preokret, ali jeste ostalo upisano da je Roganović na svom drugom selektorskom debiju odlučio da na poziciju na kojoj smo najviše krvarili pošalje najmlađeg i najtalentovanijeg momka.
Zatim su uslijedila Farska ostrva, koja su nas u januaru na Evropskom prvenstvu razbila sa 37 datih golova. Percepcija Farskih ostrva kao neke zemlje koja služi za nabijanje gol-razlike zaostavština je nekih fudbalskih vremena iz prošlog vijeka.
U pitanju je reprezentacija koja ima igrače koji su ključni u najboljim evropskim ekipama i igra superbrz, moderan rukomet. Trebali su nam bodovi i možda je bilo za očekivati da Tujkoviću bude dovoljno da bodri saigrače.
Ali Roganović ga je ubacio u oba poluvremena i u oba je dao po gol, jednom asistirao, podigao atmosferu i među saigračima i na tribinama Bemax arene.
Utakmica se završila remijem i bodom za naše momke, ostalo je ono naše čuveno cijepanje osjećaja, gdje se realnost i prilika sudaraju kao kakve velike struje. Moglo se do cijelog plijena, ali i remi je dovoljan, pogotovo nakon sjajnog gola Dragaševića koji nam je donio bod.
Ono, pak, u čemu je cijela javnost složna jeste da smo dobili momka koji će u decenijama pred nama da bude temelj reprezentacije.
Samo dan ranije, prije utakmice sa Faranima, u Jutarnjem programu TVCG, u razgovoru sa kolegom Danilom Petrovićem, Tujković je rekao da je te momke do prije nekoliko dana gledao na televiziji, a onda pokazao tu neiskvarenu iskrenost.
“Zahvalio bih stručnom štabu na povjerenju, jer nije lako pružiti priliku šesnaestogodišnjaku da igra sa mnogo starijim i iskusnijim rukometašima”.
Tu možemo da vidimo koju je razdaljinu prešao, ma preskočio u jednoj sedmici.
Rakčević i Tujković (RTCG)U Tivtu bi s pravom mogli malo da se prave važni. Tujković je iz generacije 2010. koju je Vuk Kaluđerović s Partizanom 1949 doveo do titule u pionirskoj ligi i finala turnira u Pragu, među 132 ekipe u svojoj kategoriji. U Partizanu je dobio i prve seniorske minute, prije nego što je otišao u ljubljanski Slovan, gdje igra u U20 timu.
U novembru prošle godine dao je sedam golova Holandiji u pobjedi 24:23 kojom je Crna Gora izborila kadetsko Evropsko prvenstvo. Krajem godine Rukometni savez ga je proglasio najboljim mladim rukometašem u zemlji.
A u oktobru ove godine ime mu se pojavilo na dva spiska u tri dana. Prvo na Kaluđerovićevom, za kadetski turnir u Podgorici, zakazan za isti vikend kad i utakmica s Faranima, pa na Roganovićevom, za seniorske kvalifikacije.
Sa Milošem je u Jutarnjem programu naše televizije gostovao i Roganovićev pomoćnik i naš proslavljeni reprezentativac Mladen Rakčević.
On je izgovorio jednu rečenicu koju bi trebalo okačiti u svakoj trenerskoj sobi u Crnoj Gori: “Ne postoji mlad i star igrač, postoji dobar ili bolji”.
On je apelovao na trenere naših klubova da mnogo više daju šansu mladima, pogotovo jer imamo talente.
“Kod nas se kaže da je igrač mlad sa 25 godina, a ja se sjetim da je Karabatić sa 20 već osvojio dvije Lige šampiona”.
U tome se krije cijeli naš usud i mantra sportske pedagogije, koja ne obuhvata samo rukomet.
Mi smo ono stanje svijesti koje djetetu u sali, na terenu, kaže istu rečenicu: “Sačekaj da ojačaš, da te stariji povuku, da prođe ciklus”.
Djeca sjede na klupama dok igraju ljudi u poodmakloj fazi karijere čiji doprinos nije toliko veliki da bi opravdao to što talenat vene bez minutaže.
Kao da se svi boje odgovornosti ako dijete pogriješi. Zato nam se u nekim sportovima i dešava egzodus u inostranstvo.
Mantra da se “ne smiju preskakati stepenice” poprilično je isteklog roka trajanja. Da li bi kod takvih ljudi Lamine Jamal, recimo, da je kojim slučajem odavde, sa 16 godina igrao za kadete umjesto protiv Francuske u polufinalu?
Ima tu i pozitivnih primjera. David Mirković je sa 17 godina u gradskom derbiju protiv favorizovane Budućnosti imao više poena nego tandem američkih centara Marvin Džons i Džakori Vilijams. Mladi Nikšićanin je ubacio 17 poena i imao devet skokova, dok je centarska linija “plavo-bijelih” ubacila kombinovano 13 poena.
Vasilije Adžić je sa 16 godina za Budućnost dao onaj gol tivatskom Arsenalu, on i Andrija Bulatović su iz naše lige napravili transfere u Lige petice, prvi put poslije više od decenije.
Guranje Tujkovića u vatru je tek paljenje šibice. Koliki će plamen da bude poslije toga, zavisi od klubova, trenera, ljudi oko djeteta, ali i faktora sreće koji mora da bude dio savršenog recepta.
Miloš Tujković (broj 15) sa saigračima slavi bod protiv Farskih Ostrva (Foto: Vuk Raičević)Ali i tu šibicu je ljepše vidjeti kako zasija, jer smo predugo u mraku za koji su nas decenijama ubjeđivali da je dobro staro strpljenje.
Boškova u Rimu niko ne pamti po rezultatima, igri, trofejima, već po rečenici iz posljednjih pet minuta jedne nebitne utakmice protiv Breše.
Moguće je da će i Roganović, koji je našoj reprezentaciji već donio najbolji plasman u istoriji, jednog dana ostati upamćen i po tome što se u najgorem trenutku na terenu okrenuo ka klupi i prozvao najmlađeg.
rtcg.me
