“Sve životinje su jednake, ali neke životinje su jednakije od drugih“.
Džordž Orvel nije pisao o FIFA, nije pisao o VAR sobi, disciplinskim komisijama, američkim advokatima, predsjedničkim pozivima i članu 27, ali je davno napisao rečenicu koja danas preciznije objašnjava fudbalsku vlast od bilo kog saopštenja iz Ciriha.
Jednog dana, kada se ova Infantinova era bude prepričavala, bez onih reklama, pompezne opšte slike i ere najboljih igrača koje ova igra pamti, slučaj Folarina Balogana neće biti samo crtica sa Mundijala 2026. Biće mala, ali vrlo jasna uputnica za razumijevanje kako funkcioniše savremeni fudbal: pravila postoje, čak su lijepo napisana, prevedena, poslata savezima, ponovljena na sastancima, potvrđena u cirkularima, ali važe različitom snagom u zavisnosti od toga ko sjedi preko puta FIFA.
Balogan je protiv Bosne i Hercegovine dobio direktan crveni karton. VAR je pozvao sudiju, sudija je pogledao snimak, odluka je promijenjena, američki napadač je isključen, a po pravilima opštim, na koja smo navikli sve ove decenije naredni meč morao je da propusti. Crveni karton na Mundijalu znači suspenziju za sljedeću utakmicu reprezentacije. To nije interpretacija Belgije, to nije navijačko čitanje pravilnika, to je ono što stoji u FIFA dokumentima i što se savezima ponavljalo prije i tokom turnira. Jedna opšta fudbalska zakonitost.
Onda se pojavila najopasnija riječ u sportskom pravu: međutim.
Međutim, FIFA se pozvala na član 27 Disciplinskog pravilnika. Taj član zaista postoji i daje Disciplinskoj komisiji mogućnost da u potpunosti ili djelimično suspenduje izvršenje ranije izrečene disciplinske mjere, uz probni period od jedne do četiri godine. Drugim riječima, Baloganov crveni karton nije nestao, suspenzija nije formalno izbrisana, kazna nije poništena, ali je njeno izvršenje odloženo. Kazna postoji, samo neće smetati tamo gdje je najvažnije da ne smeta.
Tu počinje presedan.
Belgija je zato reagovala onako kako bi reagovao svaki savez koji je tokom turnira igrao po jednim pravilima, a onda pred svoju utakmicu saznao da postoji i drugi komplet ključeva.
RBFA je u saopštenju hladno pobrojala ono što FIFA sada pokušava da ubaci u maglu: član 66.4 Disciplinskog pravilnika kaže da crveni karton automatski donosi suspenziju za narednu utakmicu, član 10.5 Pravila takmičenja za Svjetsko prvenstvo 2026 ponavlja istu stvar, Cirkular broj 16 od 12. maja potvrđuje automatsku prirodu suspenzije, a ista poruka je išla savezima na koordinacionim sastancima i radionicama.
Dakle, ovo više nije rasprava o tome da li je Balogun zaslužio crveni karton. Možda nije, odnosno ako pogledamo sličan start Lionela Mesija u prvom kolu protiv Alžira, mogli bi da napravimo slučaj za odbranu napadača Jenkija i Monaka. Ali sudijska odluka nije isto što i pravna improvizacija usred nokaut faze Svjetskog prvenstva.
FIFA je mogla da kaže da je pravilo kruto, da ga treba promijeniti poslije turnira, da će otvoriti žalbeni mehanizam za slične situacije u budućnosti. Mogla je da prizna problem, ali da zaštiti takmičenje. Umjesto toga, izabrala je da jedno pravilo ostavi na papiru, a drugo primijeni u praksi.
I baš zato ovaj slučaj ne može da se odvoji od politike.
Donald Tramp je, prema izvještajima, zvao Đanija Infantina i tražio da se slučaj preispita. Bijela kuća nije ostala po strani, američka administracija se uključila, pominju se advokati, pritisak, kontakti, ljudi bliski vrhu države i savezu.
Marko Rubio je javno rekao da je Amerika oštećena, a Tramp je poslije odluke zahvalio FIFA što je “uradila pravu stvar“ i ispravila “veliku nepravdu“.
U nekoj zdravijoj sportskoj stvarnosti, sama činjenica da predsjednik države domaćina zove predsjednika FIFA zbog suspenzije igrača bila bi alarm.
U Infantinovoj FIFA to je postalo samo još jedno poglavlje u odnosu koji je odavno prešao granicu diplomatske kurtoazije. Infantino je Trampu dodjeljivao pažnju, simboliku, nagrade, prostor, ceremonije i pozornicu. FIFA je otvorila kancelariju u Trampovoj zgradi u Njujorku. Žrijeb Mundijala je pomjeran u skladu sa političkim željama. Predsjednik FIFA ponaša se kao čovjek kojem je jednako važno ko podiže pehar i ko sjedi u prvom redu.
Zato je ovdje suština opasnija od jednog crvenog kartona. Ako pravilo može da se “odloži“ poslije telefonskog poziva iz Bijele kuće, onda to više nije pravilo. To je preporuka za one koji nemaju dovoljno jak politički signal.
Fudbal ovakve priče već poznaj i vraća nas u 1962. godinu, u Čile, do Garinče. Brazil je u polufinalu savladao domaćina, Garinča je bio najbolji igrač turnira i čovjek koji je, poslije Peleove povrede, nosio svjetskog prvaka. U tom meču je isključen, pa je po logici stvari trebalo da propusti finale protiv Čehoslovačke. Ali finale bez Garinče bilo bi finale bez centralne figure Mundijala.
Tada je uslijedila velika ofanziva iza scene. Brazilski savez je krenuo u akciju, pominju se pritisci iz Brazila, uloga tadašnjeg premijera Tankreda Neveša, podrška predsjednika Žoaa Gularta, čak i pismo čileanskog predsjednika Horhea Alesandrija, koji je tražio da se Garinča ne izbaci iz finala.
U verzijama koje se decenijama prepričavaju pojavljuje se i peruanski sudija Arturo Jamasaki, koji nije direktno vidio incident, kao i urugvajski pomoćnik Esteban Marino, čiji je iskaz trebalo da bude ključan, ali je slučaj na kraju završen samo opomenom.
Garinča je igrao finale, Brazil je pobijedio 3:1, a on je ostao zapamćen kao najbolji igrač turnira.
Razlika između 1962. i 2026. nije u principu, nego u pakovanju. Tada je sve izgledalo kao fudbalska diplomatija iz vremena kada se mnogo toga rješavalo telefonom, uticajem i autoritetom velikih saveza. Nismo imali ni pokrivenost turnira, sam mundijal nije bio toliko globalan kao danas, da ne pričamo o medijskoj pokrivenosti i prenosima.
Danas imamo pravilnike, komisije, pravne službe, VAR protokole, cirkulare, javne standarde i priču o transparentnosti. A završimo na istom mjestu: veliki igrač velikog interesa dobije prolaz koji drugi ne dobijaju.
Zato se Balogun ne može gledati sam. Prije njega je Kristijano Ronaldo takođe prošao kroz član 27, kada su dvije utakmice njegove kazne suspendovane i omogućeno mu je da bude na raspolaganju Portugalu na startu Mundijala.
Lionel Mesi je u prvom kolu ovog Svjetskog prvenstva imao start nad Aisom Mandijem koji je, u poređenju sa Balogunovim, otvorio logično pitanje kriterijuma.
Za Baloguna je VAR našao crveni, za Mesija nije našao ni žuti. Kada su najveće zvijezde u kadru, granica između igre, prekršaja i kazne odjednom postaje mnogo elastičnija.
Sada se otvara i pitanje Džarela Kuanse iz Engleske. Ako FA zatraži isto, na osnovu istog člana, istog presedana i iste logike, šta FIFA može da kaže? Da član 27 važi, ali ne baš uvijek? Da suspenzija može da se suspenduje, osim kada bi to poremetilo već napravljeni plan? Da se automatska kazna može odložiti, ali samo u slučajevima koje Disciplinska komisija ne želi do kraja da objasni?
Ovo je trenutak u kojem se raspada osnova takmičenja. Nije problem samo u tome što Belgija pred osminu finala dobija rivala sa igračem koji je po pravilima trebalo da bude suspendovan. Problem je što svaka naredna reprezentacija sada zna da crveni karton više nije kraj procedure, nego početak pregovora. Ko ima snimak, advokate, medijski pritisak i politički kanal, ima i nadu da se kazna može prebaciti u budućnost.
U toj slici posebno ružno izgleda reakcija dijela bivših fudbalera koji su danas TV lica. Rio Ferdinand je aplaudirao odluci FIFA. Zlatan Ibrahimović je u emisiji pohvalio rasplet i stao na stranu logike da je pravda zadovoljena jer Balogun može da igra. Njihovo mišljenje da crveni nije postojao može da bude legitimno. Problem je što su ljudi koji su godinama govorili o standardima, pravilima, svlačionici, karakteru i poštovanju igre sada preskočili najvažnije pitanje: ko smije da mijenja posljedice crvenog kartona usred turnira i pod čijim pritiskom?
Bivši igrači najbolje znaju šta znači suspenzija. Znaju koliko jedan karton može da promijeni karijeru, turnir, svlačionicu, plan selektora i život reprezentacije. Znaju i da se fudbal ne čuva tako što se pravilo savija kad se publici ne sviđa odluka. Ali kada mikrofon drži poslodavac koji prenosi spektakl, kada je domaćin Amerika, kada je narativ pogodan, odjednom se zaboravi da integritet nije riječ koja se koristi samo kada odgovara.
Najpoštenije prema Balogunu jeste reći da on nije kriv za ovaj haos. Igrač želi da igra. Selektor želi najboljeg napadača. Američki savez želi sve što može da izvuče za svoju reprezentaciju. To bi radili i drugi. Krivica je na FIFA, jer je od pravila napravila instrument, od instrumenta izuzetak, a od izuzetka presedan.
Đani Infantino već dugo vodi FIFA kao organizaciju koja govori o globalnom fudbalu, a sve češće se ponaša kao da je fudbal samo kulisa za moć, novac, državničke susrete i televizijske potrebe. Baloganov slučaj je zato mnogo veći od utakmice SAD i Belgija. On pokazuje da se u današnjoj FIFA pravilo ne čita samo kroz ono što piše u pravilniku, nego kroz ono ko ga čita, za koga ga čita i ko u tom trenutku zove telefonom.
Možda će SAD proći Belgiju, možda će ispasti, možda će Balogun dati gol, možda će odigrati utakmicu bez učinka. Šta bi tek bilo da opet dobije crveni karton. Rezultat će živjeti jedan dan duže od meča, presedan mnogo duže. Jer kada jednom objasniš svijetu da automatska suspenzija može da sačeka, svaka naredna suspenzija postaje pregovarački papir.
Na kraju, na zidu Infantinove farme više ne piše ono što piše u pravilima Svjetskog prvenstva. Piše nova verzija, ona koja bolje opisuje ovaj turnir:
“Svi crveni kartoni su jednaki, ali neki crveni kartoni su jednakiji od drugih”.
rtcg.me
