13.05.2026.
U vremenu kada stari zanati polako nestaju pred naletom moderne proizvodnje, u maloj Petnjici još uvijek odzvanja ritam razboja. U jednoj skromnoj radionici, među vunom, šarama i bojama koje pričaju priče minulih vremena, vrijedne ruke Sabahete Novalić već decenijama tkaju više od ćilima – tkaju uspomene, identitet i dušu Bihora.
Još kao djevojčica, Sabaheta je sjedjela uz starije žene u porodici i pažljivo posmatrala kako nastaju šare po kojima je bihorski ćilim prepoznatljiv. Ono što je nekada bilo dječija radoznalost, vrlo brzo je postalo životni poziv.
„Odrasla sam uz ovaj zanat. Zavoljela sam svaki njegov dio – od pripreme materijala do samog tkanja i stvaranja unikatnih šara“, priča Sabaheta dok rukama pažljivo provlači niti kroz razboj.
Za nju ćilim nikada nije bio samo ukras. Bio je način da pomogne roditeljima, da zaradi za školovanje i da sačuva ono što su generacije prije nje stvarale. Svaki potez na razboju nosio je i dio njene borbe, odricanja i upornosti.
Život je, kaže, nije mazio. Radila je u tekstilnoj industriji, vjerujući da će imati siguran posao i stabilnu budućnost. Međutim, prije petnaest godina, stečaj firme ostavio ju je bez zaposlenja. Mnogi bi tada odustali, ali Sabaheta nije.
Vratila se onome što najbolje zna – ćilimu.
Kao volonterka u NVO „Vrijedne ruke“ iz Petnjice nastavila je da radi i čuva tradiciju koja polako blijedi. Upravo tada je, kaže, shvatila da zanat koji nosi iz djetinjstva nije samo posao, već njen pravi životni put.
„Odlučila sam da ostanem dosljedna tradiciji i razvijam svoj rad. Ovo nije samo tkanje, ovo je dio mene“, kaže sa osmijehom za BiznisCG.
Danas njeni ćilimi krase domove širom Crne Gore, ali i van njenih granica. Mušterije uglavnom dolaze po preporuci, što joj, priznaje, najviše znači.
„Kada vam neko dođe jer je čuo da radite kvalitetno, onda znate da trud nije bio uzaludan.“
Bihorski ćilim je sve traženiji. Turisti ga doživljavaju kao autentični simbol Crne Gore, dok domaći kupci u njemu prepoznaju toplinu doma i duh prošlih vremena. Ipak, iza svakog ćilima kriju se sati i sedmice mukotrpnog rada.
„Za jedan ćilim potrebno je i po nekoliko sedmica, zavisi od veličine i složenosti šara“, objašnjava Sabaheta.
I dok njene ruke neumorno rade, najveća želja ove vrijedne žene nije samo da proda još jedan ćilim. Njena misija je mnogo veća – da znanje prenese mlađima i da sačuva tradiciju od zaborava.
„Voljela bih da ovaj zanat dobije još veću prepoznatljivost, da bihorski ćilim postane cijenjen brend tradicionalne umjetnosti.“
U vremenu brzine i prolaznosti, priča Sabahete Novalić podsjeća da postoje vrijednosti koje ne smiju nestati. Jer dok god postoje žene poput nje, koje svojim rukama čuvaju nasljeđe predaka, niti tradicije neće pući.
Naprotiv — nastaviće da povezuju prošlost i budućnost, baš kao šare na bihorskom ćilimu.
J.Š.
bizniscg.me
