Država bez sistema, građani bez podrške – Strategija ukazala na ozbiljne propuste
Više hiljada volontera, desetine hiljada građana uključenih u neformalne akcije i hiljade sati rada bez naknade. U zemlji u kojoj čak 68 odsto mladih nikada nije volontiralo, oni koji jesu postali su oslonac sistema koji često izostaje – ne pomažu, već nadoknađuju ono što institucije ne rade
Foto: Crveni krst Crne Gore
Autorka:Jelena Martinović
U zemlji u kojoj se solidarnost često podrazumijeva, a podrška sistema izostaje, hiljade građana svakodnevno volontira, bez naknade i često bez ikakve institucionalne podrške. Njihov rad rijetko ulazi u statistike, ali je vidljiv u svakodnevici: u spašenim životima, pomoći najugroženijima i zajednicama koje opstaju zahvaljujući ličnoj inicijativi.
Prema podacima iz Strategije razvoja volonterizma, u Crnoj Gori je oko 33.500 građana uključeno u neformalno volontiranje, dok oko 11.000 volontira kroz organizacije. Sistem i dalje nema ni jedinstvenu evidenciju ni stabilne mehanizme podrške. Upravo zato, kako pokazuju i iskustva sa terena, volontiranje u Crnoj Gori često nije izbor – već nasušna potreba. Dokument pokazuje i zabrinjavajući trend – čak 68 odsto mladih u Crnoj Gori nikada nije volontiralo, dok je aktivno svega 3,9 odsto.
Strategija predviđa uspostavljanje registra volontera, razvoj programa podrške i jačanje finansiranja – što znači da sistem koji bi trebalo da podrži volontiranje tek treba da bude izgrađen.
Priče van sistema
Više od 15 godina posvećenosti, hiljade volontera i preko 4.000 uključenih u humanitarne akcije, stotine spašenih i udomljenih životinja i nebrojeni sati rada bez naknade – to je slika volonterizma u Crnoj Gori kroz priče Veselina Pajovića, Anice Vučeković i Marine Medojević. Neki rade sa mladima i grade zajednicu, drugi spašavaju napuštene životinje i bore se sa surovom svakodnevicom, a treći organizuju pomoć za najugroženije. A svi oni dijele isto iskustvo – snažnu volju da pomognu i upornu borbu sa sistemom koji često ne reaguje onda kada je pomoć najpotrebnija.
Da ovaj problem nije samo lični utisak onih koji su svakog dana na terenu, potvrđuje i nacrt Strategije razvoja volonterizma 2025–2029, u kojem država prvi put otvoreno konstatuje da je volontiranje u Crnoj Gori nedovoljno razvijeno, često svedeno na povremene i kratkoročne aktivnosti i bez stabilne institucionalne podrške.
Volonteri u akicji, FOTO: Crveni krst Crne GoreStrategija u ovom slučaju priznaje ono na što sagovornici Pobjede, ali i volonteri godinama upozoravaju – da sistem nema kontinuirano finansiranje, da ne postoji centralna evidencija volontera, da je institucionalna koordinacija slaba i da se većina aktivnosti svodi na ad hoc akcije koje nijesu dugoročno održive.
Ipak, u Strategiji se nazire i potencijal, a to je činjenica da postoji veliki broj građana spremnih da pomognu, da je u Crnoj Gori održana snažna tradicija solidarnosti, naročito u kriznim situacijama.
Ljubav i posao
Upravo o tome je Pobjedi govorio Veselin Pajović, dugogodišnji volonter i koordinator za mlade i volontere na nacionalnom nivou Crvenog krsta Crne Gore, koji je u ovoj priči više od 15 godina.
– Prva želja je bila da pomognem ljudima u potrebi i doprinesem zajednici, a da svoje rezultate mogu jasno da vidim i prepoznam. S obzirom na to da sam počeo kao volonter, a sada već duži niz godina sam profesionalno angažovan, potvrđuje da je ta želja i ostvarena. Mislim da Crna Gora ima mnogo volontera i ljudi dobre volje. Neki od njih djeluju kroz razne organizacije, a neki od njih to rade i samostalno ili u nekim neformalnim grupama. Svakako da je povećanje broja volontera uvijek poželjno i da na tome treba raditi, sa posebnim osvrtom na to da se volonterizam treba i sistemski urediti i prepoznati kao jedna sjajna stvar koju ljudi mogu i treba da rade – kazao je Pajović.
On ističe da je najveća vrijednost volontiranja rad sa ljudima i osjećaj zajedništva. Njemu je na poslu najljepše to što radi sa ljudima, posebno mladima. Ipak, kada se osvrne na volonterske dane i na to što trenutno naši volonteri izdvajaju kao najljepše, to je zapravo druženje sa drugim volonterima i ljudima koji doprinose zajednici.
Veselin Pajović, FOTO: Crveni krst Crne Gore– Kada se vaš rad i trud prepoznaju i kada vidite rezultate svog rada, a da zapravo sve što radite radite iz dobre volje. Najteže u takvom djelovanju je ukoliko nemate podršku sistema, ako birokratija zapravo koči neko vaše djelovanje i uspješno sprovođenje, ali naravno uvijek treba istrajati i biti uporan i kad-tad dobijete to za što se zalažete. Mislim da volonteri treba svojim djelovanjem da pokažu da nešto može da se radi i sprovodi uz čistu volju i želju, a da podrška institucija ne bi trebalo da izostane ukoliko zajednica vidi benefite tih aktivnosti – ukazao je Pajović.
On ističe da su volonteri tu da podržavaju i zajednicu i institucije samo da bi se stiglo do cilja, a da za kreiranje novih stvari i popravke uvijek ima mjesta.
– Siguran sam da je volonterizam zvijezda vodilja u tom smislu – ukazao je Pajović.
NA TERENU SUROVO I EMOTIVNO
Ako se u Strategiji govori o sistemu koji tek treba da se izgradi, iskustva sa terena pokazuju kako taj sistem danas izgleda.
Aktivistkinja i volonterka Anica Vučeković više od 15 godina svakodnevno brine o napuštenim životinjama, često bez ikakve podrške.
– Volonterizmom se bavim više od 15 godina, u vrijeme kada niko nije primjećivao životinje, niti im pomagao, dok ih ja imam i volim cio život. Za sve je zaslužna moja baka Olga, koja je u stanu imala psa Fifija i mačka Rajka dok sam ja još bila beba, davne ’78. godine. Takođe, stric je u stanu imao psa vučjaka Arija, koji je tada putovao sa njima avionom i autom svuda – priča Vučeković.
Ukazuje i na ozbiljan nedostatak volontera, naročito van Podgorice.
– Podgorica čak i ima volontere, ali ih pojedini gradovi, pogotovo na sjeveru – nemaju. Znam samo dvije sestre koje pokrivaju cio sjever i imaju po 100 pasa, ako ne i više. Volontera nam fali, kako ovdje tako i u ostalim gradovima. Kad kažem volonteri, ne mislim na nas koji smo im cijeli život dali i posvetili, već da volonteri mogu biti i oni koji pruže smještaj psu do udomljenja makar jednog, a mi uhodani volonteri bismo mu tražili dom – kaže Vučeković.
Ona pojašnjava da je to praksa u stranim zemljama, te da su ljudi srećni kada su i od minimalne pomoći pa uzmu psa besplatno dok mu se traži dom. Kaže da doniraju stare stvari, ćebad i peškire, igračke i hranu za pse.
– Borba dobra i zla – opisala je to Vučeković.
Anica Vučeković, FOTO: Privatna arhiva
Njena svakodnevica, međutim, nije samo priča o humanosti, već i o gubicima.
– Ima i slučajeva smrti, ali ja sam imala sreću da mojih 150 udomljenih pasa u inostranstvu su svi na broju i zdravi, sem jedne, koja je umrla od lašmanije i pored svakodnevnog tretmana veterinara i ljudi koji su je toliko zavoljeli da dugo nijesu mogli doći sebi… Dobra strana u svemu ovome su njihova udomljenja i taj put od ulice do kreveta. Kada se vidi njihova sreća jer od ničega – dobiju sve. To nema cijenu, to mi vrati osmijeh na lice. Oni spavaju u svojim krevetima i po trosjedima, idu na putovanje sa ljudima koji imaju jako velika osjećanja za njih – priča ona.
Ističe da postoje i teške situacije kad pas oboli i umre.
– A za to vam treba jak želudac i da stisnete zube! – kazala je ona.
Najdirektnija je kada govori o institucijama i upozorava da ne rade ono što treba, te da volonteri besplatno rade njihov posao.
– Meni na vrata dolazi inspekcija, a onima koji zlostavljaju životinje ne. Ja udomljavam pse i sklanjam ih sa ulice, plaćam pansione, pasoše, vakcine, titar testove dok to država i institucije treba da mi omoguće. Imam dobre kontakte, mogu riješiti problem uličnih pasa da država i institucije rade i imaju uši da čuju nas volontere što i kako treba uraditi. Čak sam sterilisala više od 300 pasa zahvaljujući SOS programu koji sam sama našla! U pitanju su stranci, privatna lica, nikakva organizacija, već ljudi koji rade dva posla da bi pomogli našim uličnim psima, dok naši sugrađani ni espresa neće da se odreknu – naglasila je Vučeković.
FOTO: Privatna arhiva
Dodaje i detalje koji ovu prilu čine posebno teškom.
– Za mene je jako težak osjećaj da se sama borim protiv svih jer bukvalno živim u sredini gdje skoro niko ne voli pse, čak su mi ubili par pasa – kazala je Vučeković.
Banka hrane – bez stabilnosti
Sličnu priču, ali iz drugog ugla, daje predsjednica Banke hrane Marina Medojević.
– Za ovih 16 godina bilo je mnogo volontera u radu Banke hrane (više od 4.000), od vrtićkog uzrasta (učestvovalo je oko 12 vrtića) do penzionera. Najviše je bilo volontera srednjoškolaca i studenata. Potvrde o volontiranju su im koristile za dobijanje stipendija van Crne Gore (a i za zaposlenje van naše države), jer je to značajna potvrda njihovog doprinosa opštem dobru. Nastavljali su da volontiraju u mnogim državama. Zadržavaju se kao volonteri onoliko koliko mogu, zavisno od obaveza, volje i interesovanja – navela je Medojević.
Volonteri Banke hrane, FOTO: Banka hrane
Ipak, i ovaj sistem koji pomaže najugroženijima funkcioniše bez stabilne podrške.
– Mi nemamo nikakva sredstva da bismo plaćali volontere, niti uslove (kancelarija, magacin) kako bismo ih držali stalno na okupu. Naši volonteri nijesu pokazivali interesovanje da govore javno osim kada su bile velike humanitarne akcije koje smo organizovali, kada su govorili o konkretnim akcijama – zaključila je Medojević.
Bez savremenog pravnog okvira
Iako je oblast volontiranja formalno uređena Zakonom o volonterskom radu, Strategija ukazuje da je postojeći pravni okvir zastario i nedovoljno funkcionalan.
Evropska komisija volontiranje ne tretira kao posebnu oblast. Ipak, Strategija pokazuje da ono ima indirektan značaj za gotovo sva ključna pregovaračka poglavlja – od socijalne politike do obrazovanja i zaštite životne sredine. U praksi, to znači da slabosti sistema koje EU kontinuirano bilježi zapravo prebacuju teret na građane.
Između Strategije i stvarnosti jaz je i dalje veliki. Jer dok država planira sistem, volonteri ga već godinama održavaju u životu.
pobjeda
