U odlascima na grob Gordanin vrlo često sam stvorenje koje je svoju pustoš izvelo u šetnju kao kućnog ljubimca, i nekad mislim da ću tako biti prazan jedino kad umrem.

Kašto iskrsnu i Zmajevi stihovi da mi kažu kako mi je: „ Jer se meni tako čini / da vas gledam s drugog sveta“ i nije mi mnogo lakše od toga, ali praznina, kad je podijeliš s nekim, makar i mrtvim, kao da je maličak podnošljivija.

A kako iz tolike pustoši nastaju pjesme, objasnio mi je engleski pjesnik Džon Vejn: „I have nothing to say. And I am saying it. That’s poetry.“ Ni ja nemam ništa osobito reći, ali čim sjednem da to i priopćim, navrve slike koje su me prisilile da u jednoj pjesmi kažem:

Iz tog utješno svjetlo sviće:
do konca tvojih dana 
tvoja sluškinja vjerna biće 
ta pustoš raspjevana.

U tim šetnjama bar ponekad se desi da se osjetim živim, čak se smijem, i baš me briga što će ljudi koji me znaju misliti da sam šišiknuo – krasan crnogorski glagol za ludilo, a muslimani iz Sandžaka kažu šišeknuo, što mi je ekspresivnije – ali kako se ne nasmijati kad odnekle isplivaju Darinkine riječi: “Tupa ova kustura, kurvi nos ne bi ośekla“. Te riječi pamte vremena, koja su trajala takoreći do juče, kad su montenegrinjski vitezi odsijecanjem nosova kažnjavali svoje žene za nevjerstva.
No nije Gordanina smrt jedino kriva što mi je ovako. Cio vijek živio sam s knjigama i drugog života zaprvo nisam imao, izuzmem li djetinjstvo i opsadu Sarajeva. Ostalo sam protraćio na ćeranje priviđenja. Mada kao stvor koji čita i pravi knjige, u rijetke trenutke kad ustanem kao Lazar iz mrtvih, osjetim se povlaštenim, jer ono što sam iz pročitanog upamtio, ili što sam napisao, produbljuje moje veze sa životom iz koga sam zauvijek isključen.

Kad ponovo ugledam more, a ono ide u mali broj stvari koje se mogu stoti put vidjeti kao prvi put, često se sjetim Verlenovog stiha: «More je ljepše nego katedrale!» Jašta je. Bez ovih stihova teško da bi bilo moguće da Pol Valeri docnije more nazove “Minervin hram prosti“ (“simple temple à Minerve“). Jednom sam u snu vidio kotorsku katedalu Svetog Tripuna kako se ogleda u moru i sad mislim da taj san sadrži svijet kakav bi bio da ga je stvarao profesionalac Marko Darinkin, ali ga je, na žalost, standrljao onaj diletant sa nebesa. Nije ga standrljao nego skalantrupio, ispravio bi me Bećkovićev kazivač.

Ili, kašto, kad teret pustoši povjerim kompjuteru, padne mi na um Moskov Selim iz priče Grka Jorgosa Vizinosa: “Reci mi, tako ti Boga u koga vjeruješ, je li istina da bi i kamen, ako bi našao koga da mu kaže svoje dertove, postao lakši?”

Ili kad ugledam tručinke, riječ koja poziva da njine krunice vidiš kao fesove, sjetim se Dučića: “veselo je cveto turčinak u njenom govoru i smehu“, a zatim iskrsne Desanka Maksimović, koju sam samo jednom vidio uživo, ne sjećam se gdje, ni kad, ali pamtim da sam, književnoj večeri, pročitao pjesmu gdje postoje stihovi: „Pogledaj, bulke nagnule su glave, / ko bogomajke s vizantijskih freski“, i da mi je Desa, nakon završetka večeri, rekla: “One bulke su vam krasne“. U što nisam sumnjao, ali ko zna je li zamijetila da sam pomiješao male bule i bogorodice, jer sam duhovno bio Jugosloven, i kao takav ću se i poderati.

Ili se sjetim Beketove drame Kraj partije, gdje Klov pita Hama: „Da li vjeruješ u budući život?“, a Ham odgovara: „Moj je uvijek bio takav“. Đe me nađe, mislim se! Jedna moj pjesma veli da mi je život prošao u zaludnom čekanju da život dođe.
2.U knjizi Špijun iz Priperah ima pjesma o Jevremu Brkoviću, uz napomenu da je to slobodan prevod pjesme jednog Rusa:

Dok u sat kasni, i po tmuši,
Vraćao se iz Udbe parkom,
Ovoj pjesničko-žbirskoj duši
Javila se u svjetlu jarkom

Sjutrašnjica, iz koje stane
Posve nelažni raj da sviti
Kad špijanja će da nestane,
Jer ljudi biće razboriti,

Kad postaće taj zanat hudi
Nepotreban kod vlasti sviju,
Kad braća svi će biti ljudi:
Svak biće špijun.

U svoju knjigu prepjeva 89 ruskih pjesnika, koja će izići kad budem u vječnim lovištima, stavio sam šest pjesama Dimitrija Prigova (1940-2007), pjesnika, esejiste i kipara čije prezime na našem jeziku znači Skokov, a duhoviti skokovi mašte i jesu bitan biljeg njegove poezije. Evo jedan:

Milicaner se u sat kasni
Jesenjim parkom šetat krene
I ponad glave pokrivene
Nebo blijedi ko luk uzlazni

I u aleju budućnost svrati 
Tako nelažno kad među tim 
Ljudima posve razboritim
Njegova dužnost će nestati 

Kad neće nužan biti mundir
Ni futrola, ni revolver
Kad postaće braća svi ljudi
I svaki – Milicioner

Nije izvrsna samo poenta već i stihovi koji milicanera sa šapkom stavljaju pod nebo pretvoreno u „luk uzlazni“ koji uz to „blijedi“, i ova geometrijska metafora još jednom potvrđuje da nova, živa poetičnost nastaje razaranjem stare, izlizane.
Ako Batjuškovljevu nenaslovljenu pjesmu Ima uživanja u divljini gore, koja je slobodni prevod 178. i 179. strofe iz IV. pjevanja Bajronovog Čajld-Harolda, danas doživljavamo kao posve samostalnu tvorbu, kao prvaog Batjuškova, i kritičari su je stavljali u mnoge antologije ruske poezije, nema razloga ni da se mojoj pjesmi o Špijunu iz Pipera poriče samostalnost.
Ovu pjesmu, pod naslovom Prilog za biografiju nasljednog špijuna Jevrema Brkovića, uključio sam i u neobjavljenu knjigu Zajebantske pjesme, a sintagma nasljedni šipjun pozajmljena je od Matoša koji je drao nekog Nastića, kao ja Jevrema, a obojici naših junaka doušništvo je bilo porodična tradicija.

Knjiga Zajebantske pjesme počinje jednom kratkom, pod naslovom Katren nađen u ratnoj bilježnici:

Iako znadem: svi jesmo prašina,
da se dočepam Nogine, milije
bilo bi mi no da u šape Rašina
čapra mi padne. Bi, svetog mi Ilije. 

I čudne li koincidencije: Risto Sotona, ustaša sa četiri C na kamilavci, iza svršetka rata u BiH Dabića je rukopoložio za Svetog Iliju. Ali što ne bi kad je SPC beatifikovala popa Milorada Vukojičića koji je zaklao i majku beogradskog glumca Miše Janketića. Vukojičića su odmila zvali Mäca, a taj nadimak je dobio po najomiljenijem sredstvu kojim je poslovao, i bog zna koliko je ljudi, pred božju pravdu, poslala pravda koju je pop Vukojičić dijelio gvozdenim maljem. Ali to što pop Pisto, poglavnik SPC, kaže mora biti istina taman kad bi tice lećele naopačke, kako veli junak iz komedije Đetići u parlamentu.

Mašta crnogorskog puka kašto me podsjeti na Borhesa. Koji u knjizi Bestijarij kaže: „Ne zaboravimo ni pticu Gufusa, koji leti naopačke, jer njemu nije važno kamo ide, nego odakle dolazi“. Ovo je zapravo realistična slika pravog Montenegrinjca: vikend-četnici, među kojima je bilo i mojkovačkih profesora književnosti, u nedavnom ratu išli su u BiH da svete Kosovo, jer su lećeli unatrag okrenuti ka 1389. godini. Takvi profesori su nas gonili da iz Gorskog vijenca napamet bubamo stihove kao što je serdar-Jankova izjava: “Kako smrde ove poturice“.

Dočim Marko tvrdi: kad smrde, ima i takvih, na primjer Šerbo Rastoder, trinaestojulac koji od suda ima potvrdu ko vrata da je plagijator, muslimani smrde isto ka pravoslavci. Jer „mirisi se mijenjaju, smrad je večan, gospodaru“, kaže nedovoljno hvaljeni pjesnik Duško Trifunović. Nogo iskače iz pašteta i kinderjaja, a o pet puta većem pjesniku Dušku niko ni mukaet.
3. Kad smo već kod popova, podsjećam vas da je avandžirao u sveca i Justin Popović, iz koga je srednji vijek vikao jače no Hamza telal iz Andrićeve Travničke hronike: “Srbi krenuli za kulturom, za civilizacijom evropskom, za modom evropskom. O, leševi srpski! Šta nam daje ta kultura i civilizacija? Šta osim laži? Šta osim lažnih uživanja? Šta nam daju palate i fabrike? Šta vam daju avioni? Pogledajte duše svoje. Gde su vam duše?“

Hrišćanstvo mi ide na ganglije, mislim na njegovu oficijelnu verziju koju, doduše po vrlo pristupačnoj cijeni, krčme božji sluge na zemlji, oni što su, kako veli Kjerkegor, činjenicu da je jedan čovjek raspet prije 19. stoljeća pretvorili u izvor prihoda. To hrišćanstvo ne podnosim iz trista razloga, o kojim ne bih ovdje, ali navodim jedan detalj iz povijesti te crkve koji bar nagovještava otkud moja odbojnost.

Mirko Đorđević na Peščaniku je napisao: u Nikeji 325. godine, otac Nikolaj, za vrijeme plenumske rasprave, deknuo je nogom u muda oca Arija i čovjek je preselio na ahiret, a ubojicu je potom proglasilo za svetog nam Nikolu. Je li onda čudo što je Dabića otac Amfi proglasio svetim nam Ilijom?

Izvor: AntenaM