Iako je opština Rožaje svojevremeno slovila za jednu od najrazvijenijih u Crnoj Gori, danas privrede u ovom gradu skoro da nema. Prema relevantnim podacima iz 1989. godine Rožaje je imalo oko 5,5 hiljada zaposlenih, kada je u ovoj opštini živjelo dvadesetak hiljada stanovnika, dok je na kraju prošle godine ova opština imala ukupno 2.850 radnika, a broj stanovnika je porastao za skoro 10.000. Prema nezvaničnim informacijama iz nadležnih ustanova, Rožaje ima oko 700 zaposlenih u privrednim djelatnostima.
Od ovog broja u drvopreradi, odnosno proizvodnji radi svega nešto više od dvije stotine radnika, dok su ostali zaposleni u uslužnim djelatnostima, trgovini, ugostiteljstvu i građevinarstvu. Usled posrnuća privrede i loših privatizacija, od prije više od deceniju stavljeni su katanci na brojnim fabrikama, kao što su Gornji Ibar, koji je svojevremeno zapošljavao preko 2.000 radnika, potom na Fabrici dekor papira, Fabrici mašinskih djelova, Roteksu, Hajli, Buteksu, Napretku, Biteksu, Ibarmondu, Kristalu, Servistransu.
Većina bivših radnika je obespravljena i ostavljena na ulici a mnogi ni do danas nijesu uspjeli da naplate svoja potraživanja, već su prinuđeni da vode dugogodišnje sudske sporove, dok su pojedini pravdu potražili i u Strazburu. Predsjednik NVO „Manjinski akcionari Gornjeg Ibra” Sadik Klimenta kaže da je ta kompanija, koja se bavila drvopreradom, svojevremeno upošljavala više od 2.000 radnika.
Pred uvođenje stečaja, broj radne snage je smanjen na 1.200 a kada je uveden stečaj na poslu je ostalo svega 500 zaposlenih. GIR, čija vrijednost je 2002. godine procijenjena na 56 miliona maraka prodat je 2007. godine Vladi za 3,2 miliona eura bez saglasnosti radnika i mimo zakona. Od tih sredstava namiren je socijalni program ali su uništene akcije bivših radnika. Iz stečajne mase je trebalo da se namire povjerioci a radnici su imali prednost u isplatama.
Međutim, ima radnika koji ni dan danas nisu naplatili svoja potraživanja. Još nije tačno definisan broj onih radnika kojima se nešto duguje ali tome više niko ne može da uđe u trag niti iko više može da se naplati. Ima radnika sa pravosnažnim sudskim presudama koje ne mogu da naplate jer navodno nema sredstava, ali svima je poznato da je veći dio imovine Gornjeg Ibra pokraden, nešto je prodato ali sve se to radilo u tajnosti. Tajno su se isplaćivali povjerioci i to oni koji su imali uticaja i bili bliski sa rukovodstvom kompanije, iako su radnici imali prioritet u tim isplatama – kazao je Klimenta i dodao da su brojni radnici Gornjeg Ibra prošli sve sudske instance u pokušaju da naplate razliku od 360 eura, od ukupno 480, koliko ih je sledovalo da prime po godini radnog staža.
Radnicima GIR-a je isplaćeno po svega 120 eura po godini radnog staža i po tom osnovu smo predali žalbu sudu u Strazburu i svaki dan očekujemo izvještaj iz te institucije – kazao je Klimenta.
Hajran Murić je naveo da od Gornjeg Ibra potražuje oko 2.400 eura.
Prema aneksu ugovora o prodaji GIR-a invalidima rada se duguje po 36 prosječnih ličnih zarada. Nama je isplaćeno po 119 eura po godini staža. Vjerujem da će neka nova vlast smoći snage da riješi sve probleme bivših radnika. Za propast privrede su odgovorni bivši direktori preduzeća koji su prošli nekažnjeno, šta više nagrađeni su dobrim radnim mjestima po Podgorici ili su na čelu političkih partija. O pljački fabrike smo obavještavali lično Ivicu Stankovića, koji je obećao da će istražiti naše navode ali od toga ništa nije bilo – kazao je Murić.
U nekadašnjem renomiranom preduzeću „Biteks” koje je bilo smješteno u MZ Biševo, koje se bavilo proizvodnjom ručno čvorovanih tepiha, radilo je između 350 i 500 radnika. Ismeta Murić kaže da je u ovoj fabrici provela preko 16 godina i da je zarađivala mjesečno između 450 i 500 maraka. Ističe da već 16 godina ne može da naplati potraživanja od nekadašnje fabrike koja se odnose na plate, poreze i doprinose.
Dok je fabrikom rukovodio pokojni Selmo Tahirović, ona je praktično cvjetala, međutim, kada je on preminuo preduzeće je naglo krenulo u sunovrat. Potpuno je apsurdno da rukovodstvo nekadašnje fabrike još pravi završne račune i prikazuje da navodno posluje pozitivno iako svi znamo da je ona u totalnom raspadu, opljačkana i do temelja uništena. Nevjerovatno je da jedna takva fabrika propadne a da Crna Gora danas uvozi tepihe iz Pakistana, Indije, Turske, Belgije, Kine, Srbije… – kazala je Murićeva, ističući da ona i njene brojne bivše koleginice još čekaju na isplatu otpremnina od 1.920 eura koje treba da im isplati Fond rada.
I njena koleginica Zejna Ledinić ističe da im fabrika duguje otpremnine po godini radnog staža.
Ne nadamo se više ničemu, jer naša fabrika je pretvorena u smetlište iz kojeg se širi smrad i planduje stoka. Jedva sam uspjela da uzmem otpremninu od Fonda rada jer me je neko izbrisao sa spiska za tu isplatu jer sam se u međuvremenu penzionisala – ističe Ledinić.
Fabrika mašinskih djelova je zapošljavala oko 180 radnika. Više od 30 radnika čeka na isplatu otpremnina iz Fonda rada. Preduzeće je rasprodato i uništeno a zaposleni još uvijek čekaju da im se isplate dugovanja po osnovu akcija.
Prema nezvaničnim podacima u poslednje tri godine, za radne vize u Njemačku apliciralo je oko 4.000 mladih Rožajaca. Isto tako, na posljednjoj sjednici SO se čulo da je ovu opštinu napustilo između četiri i pet hiljada pretežno mladih ljudi, koji su otišli u inostranstvo. Da je sve manje radne snage, govore činjenice da poslodavci iz oblasti drvoprerade, teško mogu da obezbijede školovane kadrove. Da se teško dolazi i do radnika metalske struke govore činjenice. Naime na nedavnom konkursu kojim je poslodavac iz inostranstva tražio dvadesetak metalaca, prijavilo se tek polovina traženih profila. Kvalitetno obučenu radnu snagu ne mogu da obezbijede i poslodavci iz oblasti ugostiteljstva.
Jedina fabrika koja ne radi a u koju je uveden stečaj je Fabrika dekor papira u kojoj je svojevremeno posao imalo više od 200 radnika. Prema riječima bivšeg radnika Samira Fetahovića fabrika je krenula u totalni sunovrat 2005. godine, kada ju je posjetio tadašnji ministar rada Predrag Bošković.
Iako smo imali savremene mašine za proizvodnju svesaka i to između 20.000 i 30.000 hiljada na dnevnom nivou, Bošković je zajedno sa menadžmentom naše fabrike zaključio da ona ne može da posluje sa oko 110 radnika, koliko je radilo u tom trenutku. Oni su odlučili da 80 zaposlenih proglase tehnološkim viškom sa otpremninom od po 3.000 eura. Od te godine pa do danas u fabrici se kao zaposleno vodi 30 radnika, ali se ništa ne proizvodi, jer je imovina konstantno uništavana i rasprodana. Prodajom nekadašnje imovine uništene su i akcije radnika – kazao je Fetahović ističući da su radnici koji su proglašeni tehnološkim viškom tužili fabriku jer im duguje poreze i doprinose za više od 10 godina.
Od fabrike potražujemo i otpremnine po osnovu radnog staža. Meni se duguje oko 8.000 eura. Tužili smo fabriku zbog neisplaćenih poreza i doprinosa ali od Osnovnog do Vrhovnog suda, niko nam nije izašao u susret jer navodno ne mogu da ispitaju naš slučaj – kazao je Fetahović, koji smatra da je 80 radnika proglašeno viškom kako bi mala grupa onih koji su ostali zajedno sa menadžmentom mogla da pljačka imovinu Dekora, prodaje je i tajno dijeli plijen.
Naše kolege koji se vode kao zaposleni a ne proizvode od prodaje imovine su uzeli po preko 20.000 eura dok smo mi ostavljeni na cjedilu. Vjerujem da u fabrici ima dosta posla za tužioca jer su mašine prodate kupcima u Rusiji, Turskoj i na Kosovu za male pare. Kapital Dekora vrijedio je 44 miliona maraka a danas je on totalno obezvrijeđen i njegova vrijednost je spala na svega milion eura, ali to kao da nikoga ne interesuje – kazao je Fetahović.
Nešto više od 40 invalida rada takođe sudskim putem pokušavaju da ostvare pravo na otpremnine. Branislav Radević, predsjednik invalidske organizacije ističe da im je isplaćeno po svega 120 eura a da im se duguje po 360 eura po godini staža.
Izvor:Dan