Radulović: Stigao sam bez torbe, ali najvažnije je da sam spasio porodicu

Od slavlja do skloništa i puta, iz ratom zahvaćene Ukrajine, kolima do Cetinja. Priča Srđana Radulovića, crnogorskog košarkaškog stručnjaka, vjerovatno bi bila idealan motiv za Žil Verna da napiše roman…

Foto: portalanalitika.me
Foto: portalanalitika.me

Crnogorski stručnjak, koji je i selektor ženske ukrajinske reprezentacije, prvo je 20. februara iznenadio Prometej, osvojivši Kup Ukrajine sa košarkašicama Budiveljnika, ekipe koju predvodi sa klupe, da bi samo par dana kasnije bio u skloništu. Sedam neprespavanih noći u bunkeru, natjerali su Srđana Radulovića da život bukvalno stavi na kocku, da krene u krajnji rizik i da konačno pokuša da porodicu izbavi iz rata i krene ka svojoj domovini. Nakon pet dana i 2.500 kilometara putovanja kolima Radulović je preksinoć stigao u crnogorsku prijestonicu.

– Iskreno još sam pod utiskom svega što se desilo i tokom boravka u Kijevu i tokom putovanja, ali i dešavanjima koja još traju u Ukrajini. Osjećam zadovoljstvo što sam konačno u svojoj zemlji i što mi je porodica na sigurnom, ali daleko od toga da mogu biti srećan kompletno, jer ovo što se dešava Ukrajini i Ukrajincima me boli i srce mi se cijepa. Doputovao sam bukvalno bez torbe, sve mi je ostalo u stanu u Kijevu, ali najvažnije mi je da sam spasio porodicu – ističe Srđan Radulović na početku razgovora za Pobjedu.

Zbog vojske napustio bunker

Radulović ističe da se sve desilo jako brzo i neočekivano.

– Poslije svega izgubio sam pojam o vremenu i datumima, ali znam da sam 23. februara imao trening, uveče sastanak sa ljudima iz kluba, da bi ujutro u četiri sata počelo bombardovanje. Jednostavno sve se desilo neočekivano brzo i niko nije bio spreman za rat – kaže Radulović.

S obzirom na to da živi u samom centru Kijeva bio je primoran da porodicu skloni u improvizovani bunker, koji je napravljen u napuštenoj školi. Od tada kreće bitka za život. Radulović, kao jedini muškarac kadar da brine o svojoj i ostalim porodicama, bio je čak nekoliko dana i zadužen za sklonište, jer je čuvar koji je bio prvih dana otišao u rat.

– To je nešto što se ne zaboravlja. Sedam dana bili smo u tom skloništu. Pokušavate da sakrijete strah i napetost zbog djece, ali nije lako. Brinete da li će biti dovoljno hrane i vode, jer nas je bilo ukupno 15 u tom bunkeru. Svjesni smo da je svaki dan novi problem, da će sve teže biti donositi hranu, rat se odvija i samim tim ne možete ni da spavate. Onda se dogodio obrt. Ukrajinska vojska odlučila je da baš u toj školi, gdje smo mi bili smješteni, napravi kuhinju za potrebe vojske. Ali samim tim to sklonište postalo je opasnost, jer je zbog vojske meta za agresora. Predsjednik kluba Bogdan Guljamov kontaktirao me i objasnio situaciju, a svjestan rizika predložio mi je da porodicu sklonim u sklonište koje mi je obezbijedio na periferiji Kijeva. Nijesam se mnogo mislio. Iako je bilo rizično da se izađe na ulicu, upalio sam auto i krenuo na tom odredištu, gdje smo proveli samo jedan dan. U međuvremenu, čujao sam se Ivanom Adžićem iz crnogorske ambasade u Ukrajini, kojem zaista dugujem veliku zahvalnost za sve što je uradio da mi pomogne. Crnogorska ambasadorka u Ukrajini Dragica Ponorac takođe je uradila sve što je u njenoj moći, kontaktirala me i obavijestila da je posljednji momenat da izađem iz Kijeva, jer će situacija biti sve gora i teža – prisjetio se Radulović.

Dug put

I, zatim, kreće ,,put oko svijeta“.

– Sa mnom je kontaktirao Ivan Adžić i rekao da pokušamo da zajedno u koloni od četiri auta idemo do granice i da onda nastavim put za Crnu Goru. Međutim, najveći problem bilo je gorivo, jer sada u Ukrajini nema tih para kojima možete kupiti litar gora. Ali predsjednik kluba ponovo je pokazao ljudsku veličinu, obezbijedio je gorivo, napunio sam rezervoar i krenuli smo na put. Međutim, iako u normalnim okolnostima do granice sa Moldavijom ima možda par sati, mi smo putovali nešto više od 12 sati. Na svakih pet kilometara su barikade, gdje se kontroliše svako vozilo i svaki putnik. Uz sve to nijesmo mogli da putujemo glavnim putevima, jer je postojao rizik od granatiranja, dok su neki putevi već i uništeni, nego smo išli kroz ukrajinska sela, a u kolima iza nas bio je Ivan Adžić sa porodicom – objašnjava Radulović.

Dug put do granice, a onda neobična scena – Ukrajinci su pritekli u pomoć Radulovićima, iako su ih prvi put vidjeli u životu!

– Trebalo je dugo da stignemo do granice, a onda jako dugo da prođemo granicu i dođemo do Moldavije. Međutim, u svom tom haosu dogodila se nevjerovatna situacija. Ukrajinska porodica, koju ne poznajemo, pritekla nam je u pomoć, dala nam je svoju kuću da prespavamo, dala nam je hranu i pomogla da odmorimo i nakon toga da pređemo granicu. Ukrajinci su zaista poseban narod – istakao je crnogorski košarkaški stručnjak, uz napomenu da su uspjeli da uđu u Moldaviju, dok su ostali Ukrajinci, koji su bili u koloni sa njima, ostali na zapadnom dijelu zemlje, jer muškarci zbog rata ne mogu napustiti zemlju.

Cetinje kao spas

Put preko Moldavije, Rumunije, Srbije konačno je Raduloviće doveo do Cetinja.

– Ukupno sam vozio pet dana i prešao oko 2.500 kilometara. Moram istaći zahvalnost i Goranu Poleksiću, crnogorskom konzulu u Moldaviji, koji je dobio informaciju za naš slučaj i potrudio se da maksimalno pomogne. Dao nam je notu ambasade kako bi lakše prošli granice i bez problema doputovali u domovinu. Na granicama je stvarno bio haos, ali već kada smo napustili Ukrajini i došli na teritoriju Moldavije osjećali smo se nekako sigurnije. Mnogo sam vozio, od umora, stresa i svega nijesam imao vremena ni da spavam uveče, a kamoli da odmorim, ali već rano ujutro bih nastavio put, jer sam samo imao cilj da dovedem porodicu u svoju zemlju. Prvobitni plan je bio da vozim do Beograda, ali nakon 900 kilometara morali smo da stanemo, jer više nijesam mogao, tako da smo dan kasnije doputovali do Srbije i onda konačno stigli i na Cetinje – ističe Radulović.

Zahvalnost mnogima

Nakon svega što je proživio i prošao Srđan Radulović nije zaboravio da istakne zahvalnost mnogima.

– Hvala ambasadorki Crne Gore u Ukrajini Danici Ponorac, koja mi je zaista mnogo pomogla i koja me upozorila i prvi put da moram da se sklonim, a zatim ponovo objasnila da je situacija izuzetno teška. Ivan Adžić iz naše ambasade u Kijevu bio je tu non-stop, zajedno su naše porodice putovale, mnogo toga smo zajedno proživjeli i to se ne zaboravlja. Svi ljudi iz Ministarstva vanjih poslova su očigledno bili uključeni da pomogu, tako i konzul Goran Poleksić i samim tim dali veliki doprinos da živi i zdravi stignemo. Mnogo mi je pomogao Aleksandar Saša Zeković, koji je uložio posebne napore da mi se pomogne, ali svakako posebno hvala i medijima koji su takođe nastojali da daju svoj doprinos i mnogim ljudima u Crnoj Gori koji su me zvali i brinuli za mene i porodicu – objasnio je Radulović.

Dječja muzika kroz paklene scene

Srđan Radulović ističe da je srećan što mu je porodica sada spokojna i bezbjedna. Supruga Oleksandra, sin Ignat i kćerka Ekaterina preživjeli su rat, iako nije bilo lako.

– U našem autu bilo je kao u Tarantinovim filmovima. Dešavaju se ludačke scene, a ja puštam dječje pjesme – kroz osmijeh ističe Srđan.

– Ignat ima 10, Ekaterina samo pet godina i sigurno da je ovo za njih bio stres, ali pokušao sam da ih zabavim i da se osjećaju koliko-toliko normalno – kaže Radulović.

Stresna situacija tokom puta

Nimalo prijatna situacija zadesila je Radulovića prilikom puta do granice sa Moldavijom.

– Na svakih pet kilometara postavljene su barikade, a na barikadama uglavnom su građani sa lovačkim puškama ili mitraljezima. Uvijek morate da izađete da vas kontrolišu i da im objasnite situaciju. Međutim, na jednoj od barikada nije bilo nimalo prijatno. Izvadio sam crnogorski pasoš, ali kako su vidjeli crveni pasoš sa grbom koji je sličan ruskom, odmah su skočili na nas, izvadili automate, što je bio stres. Iz drugog auta izašao je Ivan Adžić, podigao ruke i objašnjavao da smo mi Crnogorci, zatim donio brojnu papirologiju, kako bi se situacija smirila – kaže Radulović i objašnjava da su ukrajinski vojnici izuzetno korektni.

– Uvijek su bili puni razumijevanja, čim vide da je u pitanju porodica i mala djeca. Željeli su da pomognu, predlagali gdje da se sklonimo, nudili hranu, zaista nevjerovatno.

O poslu ne razmišljam

Mnogi igrači iz Ukrajine traže nove klubove, pojedine košarkašice već su naše novi angažman, ali Radulović o tome i ne misli.

– Iskren da budem sada i ne razmišljam o poslu. Drago mi je da sam na Cetinju, da mi je porodica konačno na sigurnom. Sve što imamo ostalo je u Kijevu, ali bitno je da su djeca živa i zdrava, da smo se izvukli. Tužan sam zbog svega što se dešava sa Ukrajinom, ali o poslu ne razmišljam niti mogu u ovom trenutku – objasnio je Radulović.

Foto: portalanalitika.me
Foto: portalanalitika.me

Izvor: Pobjeda

NOVOSTI

Povezane vijesti vijesti

Reklamni Prostor Prostor