Laza Kostić rođen je 31. februara 1841. godine, a začetnik je moderne srpske poezije. Govorio je sedam jezika, a bio je posljednji veliki pjesnik među srpskim romantičarima. Pored poezije, pisao je drame, eseje, kritike, bavio se filozofijom, prevođenjem i novinarstvom.

Najpoznatije djelo su mu zbirka “Pjesme” među kojima je najpoznatija “Santa Maria della Salute”, drame “Maksim Crnojević”, “Pera Segedinac”.

Rođen je 1841. godine u Kovilju, u Bačkoj, u vojničkoj porodici. Osnovnu školu je učio u mjestu rođenja, gimnaziju u Novom Sadu, Pančevu i Budimu, a prava i doktorat prava na Peštanskom univerzitetu.

Službovanje je počeo kao gimnazijski nastavnik u Novom Sadu, zatim postaje advokat, veliki bilježnik i predsjednik suda. Sve je to trajalo oko osam godina, a potom se, sve do smrti, isključivo bavi književnošću, novinarstvom, politikom i javnim nacionalnim poslovima.

Dva puta bio u zatvoru

Dva puta je bio u zatvoru u Pešti, prvi put zbog lažne dostave da je učestvovao u ubistvu kneza Mihaila i drugi put zbog borbenog i antiaustrijskog govora u Beogradu na svečanosti prilikom proglašenja punoljetstva kneza Milana.

Kad je oslobođen, u znak priznanja, bio je izabran za poslanika Ugarskog sabora, gdje je, kao jedan od najboljih saradnika Svetozara Miletića, živo i smjelo radio za srpsku stvar.

Potom živi u Beogradu i uređuje „Srpsku nezavisnost“, ali pod pritiskom reakcionarne vlade morao je da napusti Srbiju. Na poziv kneza Nikole odlazi u Crnu Goru i tu ostaje oko pet godina, kao urednik zvaničnih crnogorskih novina i politički saradnik kneževine. I tu dođe do sukoba, pa se vrati u Bačku.

U Somboru je proveo ostatak života relativno mirno. Umro je 1910. god. u Beču, a sahranjen je na Velikom Pravoslavnom groblju u Somboru. Ostaće zapamćen kao jedan od najznačajnijih književnika srpskog romantizma.

Izabran je za člana Srpskog učenog društva 27. februara 1883, a za redovnog člana Srpske kraljevske akademije 26. januara 1909.

Njemu u čast ustanovljena je Nagrada Laza Kostić.

Književni rad

Kostić je svoje književno stvaranje počeo u jeku romantizma, pored Zmaja, Jakšića i drugih vrlo istaknutih pisaca. Pa ipak, za nepunih deset godina stvaranja on je istaknut u red najvećih pjesnika i postao najpoznatiji predstavnik srpskog romantizma. Napisao je oko 150 lirskih i oko 20 epskih pjesama, balada i romansi:

Maksim Crnojević, (napisana 1863, objavljena 1868)
Pera Segedinac (1882)
Uskokova ljuba ili Gordana (1890);
Osnova ljepote u svijetu s osobenim obzirom na srpske narodne pjesme (1880),
Osnovno načelo, Kritički uvod u opštu filosofiju (1884),
O Jovanu Jovanoviću Zmaju (Zmajovi), njegovom pjevanju, mišljenju i pisanju, i njegovom dobu (1902).

Od prevodilačkog rada najznačajniji su njegovi prevodi Šekspira: „Hamlet“, „Romeo i Julija“ i „Ričard III“. U prozi je napisao i nekoliko pripovjedaka („Čedo vilino“, „Maharadža“, „Mučenica“). Jedna od najpoznatijih djela su mu „Među javom i med snom“, kao i „Santa Maria della Salute“.

Legenda o Lazi i Lenki

Legenda o Lazi Kostiću i Lenki Dunđerski pretočena je u najljepšu srpsku ljubavnu pjesmu „Santa Maria della Salute“. Punih četrnaest godina ovaj veliki pjesnik je nosio u sebi, kao rezultat pokajanja i kako pred kraj svog života više nije mogao da ćuti, on preispituje sebe i svoje strahove i tako nastaje pjesma.

“Santa Maria della Salute” se može razumjeti samo ako se sagleda cijela ljubavna priča i društvene prilike tog doba. Lenku Dunđerski, najmlađu ćerku njegovog prijatelja i dobrotovora Lazara Dunđerskog Laza Kostić je upoznao 1891. godine. Očaran dvadesetogodišnjom Lenkom, koja je plijenila ljepotom, šarmom i mladošću, trideset godina stariji pjesnik nije mogao da savlada talas emocija koje su počele da ga ispunjavaju, ali kao prijatelj porodice Dunđerski i častan čovjek, duboko je bio svjestan razlike u godinama i nemogućnosti njihove veze.

Mnogo godina prije nego što je upoznala Lazu Kostića, Lenka je slušala priče o njemu i čitala njegovu poeziju sa nekim neobjašnjivim nemirom koji se pretvorio u bezgraničnu, toplu ljubav kada ga je upoznala. Odbijala je mnogobrojne prosce nadajući se da će je Laza uskoro zaprositi.

Razapet između moralnog i emotivnog, pjesnik je pokušao da pronađe način koji bi zauvijek stavio tačku nemogućnosti njihove veze. Piše pismo svom dobrom prijatelju, Nikoli Tesli o djevojci izuzetne ljepote, koja ispunjava sve uslove idealne supruge velikog naučnika. Kako je Lenka bila bogata udavača, a Nikoli upravo izgorjela laboratorija, Laza se nadao da će spojiti ova dva divna bića i time riješiti nemoguću situaciju u kojoj se našao. Tesla nije bio zainteresovan za bilo kakav “elektricitet” osim strujnog kola i nauke, a Lenka je izjavila da bi se udala samo za nekoga kao što je Laza Kostić.

Spas je pokušao da pronađe bjekstvom u manastir Krušedol. Ni to mu nije uspjelo. Kako nije mogao da se oslobodi emocija, on u manastiru piše prvu pjesmu posvećenu svojoj velikoj ljubavi „Gospođici L.D.” Posljednji, očajnički korak u svom bijegu od velike ljubavi, pjesnik pravi na prijedlog svog prijatelja i nesuđenog tasta. Ženi se bogatom somborskom udavačom Julijanom Palanačkom, koja je svog “Lazu” vjerno čekala punih dvadeset godina. Na vjenčanju koje je obavljeno 1895. godine, pjesnikov kum je bio Lenkin otac, Lazar Dunđerski.

Nepuna dva mjeseca od ovog vjenčanja, dogodila se tragedija. Jelena-Lenka Dunđerski je tragično preminula 25. novembra 1895. godine u Beču. Kružile su glasine da se ubila, kao i da je uzrok smrti bila sepsa nakon neuspješnog abortusa. Kako pouzdanih informacija nema, njena smrt je ostala tajna, a kao zvanična verzija se uzima ona koju je iznijela njena porodica, da je preminula od tifusne groznice.

Za ovaj tragičan događaj, Laza je saznao dok je tokom bračnog putovanja boravio u Veneciji. Obuzet tugom kakvu nije mogao ni da zamisli, otišao je u crkvu Gospe od Spasa (Santa Maria della Salute) i pod okriljem njene grandiozne ljepote, dugo se molio, plakao u sebi, da niko suze ne vidi, tamo gdje najviše boli i potpuno nesvjesno već tada počeo da piše stihove najljepše oproštajne ljubavne pjesme. Laza Kostić je odsanjao u toj pjesmi cio svoj život prije nje, poznanstvo sa njom, njemu misterioznu i tragičnu smrt, život poslije nje kao i ponovni susret sa njom na onom svijetu.

Lenka nije imala priliku da pročita pjesmu koja je nastajala punih 14 godina u pjesniku, ali je pročitala pjesmu “Gospođici L.D” koju je pjesnik priložio dvorcu Dunđerski u njen spomenar, mali, drveni kovčeg sa ružama oslikanim na poklopcu, koji je nažalost nestao, a time i zauvijek odnio sa sobom istinu o ovoj vječnoj ljubavi.

Reditelj Zdravko Šotra je tri godine radio na scenariju za film i televizijsku seriju u kojima se pozabavio životnom pričom Laze Kostića, čuvenog esejiste i pjesnika, autora „najljubavnije ljubavne pesme“ u srpskoj poeziji. Film Santa Maria della Salute, prati epohu romantičarskog doba koje je obilježio život i djelo Kostića, a prije svega neostvarenu ljubav sa Lenkom Dunđerski.

Izvor: Cdm.me