Foto A. Stevanović
“U globalizmu, umjetnik prevashodno postoji da bi poslužio interesima Sistema koji ga je stvorio, odnosno da bi tim činom dokazao, prije svega, da ne posjeduje baš nikakvu individualnost i da nema ništa lično da kaže, osim da potvrdi svojim prisustvom da je puki egzekutor komesarove ideje. Sluga režima. Zamislimo Rembranta, Karavađa, Pikasa, Kafku i Dostojevskog, Mocarta ili Vivaldija, pod globalističkim nadzorom?”
Kao svojevrsnu ličnu pobunu protiv ukidanja slobode i prava na osobenost u novom svjetskom poretku, ovo bilježi Miloš Šobajić, u knjizi “Slikaj i ćuti!”, koju je upravo objavila izdavačka kuća “Vukotić medija”. Već u prvim poglavljima, stvaralac koji je ugled stekao kako kod kuće, tako i u Francuskoj, ali i Kini, upozorava da je posljednjih decenija izvršena nasilna provala na teritoriju likovnih umjetnosti u obliku šarene laže, odnosno velike obmane: izišljen je novi naziv – vizuelni umjetnik!
“Kategorija takozvanog vizuelnog umjetnika je stvorena kako bi udomila armiju “artista” u službi Sistema, odmah promovisanu u avangardu, koja služi kao udarna pesnica za anesteziranje ljudskog intelekta”, tvrdi autor knjige, koja uz promišljanje savremenog svijeta i uloge umjetnosti u njemu, u ekspresivnim i slobodnim pasažima, poput poteza četke njenog autora, oslikava i lična sjećanja, na djetinjstvo i odrastanje, prijatelje i kolege, svjetske i domaće intelektualce, političare.
Iz dubine intuicije, poput arhetipskog prizora, izranja bijela slika zavijanog predjela, majke koja snažno grli tek rođeno dijete, u prvim danima 1945. godine. Bjelina je i svojevrsan lajtmotiv poglavlja koja je autor nazvao fazama. Ima ih 37, i u njima gotovo poetski i slikovito daje uvid u unutrašnji svijet i sopstvenu poetiku.
U knjizi su i otac Vojo i majka Mira, koji su u Drugom ratu, “naoružani do zuba jurili zlotovore, pa bježali od njih”, ali i Balkan, po kome se poslije pola vijeka ponovo prosula krv i mržnja. Tu su i njegovi profesori Radenko Mišević, Mladen Srbinović, Cuca Sokić, Nedeljko Gvozdenović.
“Moje kolege su bili Slobodan Šijan, Titko Ćale, Đuro Radulović i Vaso Banjević. Učili smo jedan od drugog i to je bilo najbolje”, prisjeća se Šobajić.
Kao zasebna, grandiozna figura, lik ove knjige je i Dado Đurić, kako kaže autor, ponajveći slikar u istoriji svijeta i njegovo neponovljivo djelo:
“Poslije njegove smrti više uopšte nije važno što je spavao na promaji iznad potoka njegovog ledenog mlina u Normandiji, ili što je bio apsolutni osobenjak i izgledao kao klošar, prepustivši svoje tijelo raznim tumorima, kilama i bolestima, ne hajući za sebe”.
Pamti Šobajić i kako se uputio da osvoji svjetsku prijestonicu umjetnosti i bukvicu koju mu je održao čuveni kritičar Patrik Valdberg, na koga ga je uputio Marko Ristić, na molbu njegovog oca:
“Znaš li ti da je moj drug Maks Ernst tek u svojoj pedesetoj godini prvi put izlagao u Parizu, kaže mi Valdberg, a ti bi htio sad odmah, čim si došao iz Beograda”.
Pišući djelo “Slikaj i ćuti!” Šobajić se bavi i političkim i istorijskim temama, ali i onim sudbinskim, kosmogonijskim, koji umjetnika nagone na stvaranje:
“Umjetnici pokušavaju da zabilježe i opišu tu cjelovitu ljudsku tragediju i komediju koja se događa pred nama i za koju ponekad pomislimo da smo je već jednom negdje vidjeli i ne možemo da vjerujemo tom našem utisku”, ističe slikar.
“Mi smo samo glumci naših života, koji se neograničeni broj puta odvija ponovo i još jednom do beskonačnosti”.
Pjesnik i istoričar umjetnosti Dragan Jovanović Danilov o Šobajićevoj knjizi kaže:
“On ukazuje na strahotnu antropološku krizu modernog čovjeka, ustaje protiv destrukcije i nihilizma u svim domenima ljudskog života, postavlja bolesniku tačnu dijagnozu i upozorava na pogubne izbore, ali i na nove spasonosne izlaze”.
“Očevici smo najprljavije igre koju nam organizuje zapadna vojna i politička sila i koju smo morali da prihvatimo, zarad demokratije, da prihvatimo trpeći i slušajući njihove najbestidnije odluke, otimačine i nasilje”, piše Šobajić.
“Kanalizacija koju su pustili po planeti ne potapa samo nas na Balkanu. U sličnim fekalijama plutaju ostali narodi, prije svega arapski svijet, u organizovanim ljubičastim proljećima, koja su trebala da prerastu u najsjajnija ljeta, a uvela su cijele narode u ledene zime…. Kažu: kultura doseže dotle dokle su je donijeli njihovi tenkovi”.
Izvor: Cdm.me
