Tri su godine kako je život petočlane porodice Željka (51) i Nataše Antonijević (40) i troje djece Milana (19), tehničar kulinarstva, Valentine (17) i Mladena (12) jedan kobni trenutak preokrenuo. Željko je ostao nepokretan nakon pada na radnom mjestu pomoćnog radnika u građevinarstvu. Prilikom pada je polomio ključnu kost, dva rebra, 11. i 12. pršljen i povrijedio kičmenu moždinu. Željko je uspjevao da obezbijedi egzistenciju svojoj porodici, radeći u sedam godina u rudniku Šuplja stijena do njenog zatvaranja a zatim najviše građevinske poslove na Primorju.
U aprilu 2018. desila se nesreća i pad sa šest metara visine, sa drugog sprata stambene zgrade u Bijeloj. Kada je htio da rašaluje prozor na balkonu objekta izgubio je ravnotežu i pao je na stopu metalnog podupirača. Željko je kazao da nije izgubio svijest. Prvo je podigao ruku i vidio da je dobro, pomjerio glavu – dobro ali nije mogao da pomjeri noge. Iako je odmah prevežen za Bolnicu u Meljinama, pa za Podgoricu liječenje je počelo s problemima. Pukao mu je čir pa je usledila operacija čira a posle tri dana kičme, što je ostavilo trag za njegov bolji oporavak.
„Posle pada, da bi zlo bilo veće pukne mi i čir zbog čega je odložena operacija, koja je bila posle tri –četiri dana. Čekajući operaciju povukla se kičmena moždina, možda da je bila intervencija u roku od 24 sata, možda bi se nešto moglo uraditi, nešto da se koliko toliko oporavim“, kaže Željko koji je ima oko 15 godina radnog staža, pola u rudniku „Šuplja stijena“ a ostatak po građevinama.
Željko je na liječenju proveo oko 18 mjeseci. Prilikom oporavka u Igalu dobio je bakteriju klostridiju, zbog čega je vraćen na liječenje u Pljevlja. U mladenovačkoj banji u Seltersu bio je 10 mjeseci, gdje su mu ljekari rekli da je najbitnije da ostane normalan, sabran, miran.
„Kako ćeš da ne razmišljaš kad će u aprilu sledeće godine četiri godine kako sam dan i noć vezan za postelju a svjestan sam da nema pomoći. Na snimku magnetne rezonance dva pršljena su uhvaćena šarafom i vidi se praznina kičmene moždine i to je prostor od koga sam nepokretan. Kaže mi doktor u Mladenovcu i u toj tvojoj nesreći si imao sreću jer da si samo jedan pršljen visočije povrijedio ostao bi nepokretan u rukama“, priča smireno Željko. Kaže da ima užasne bolove kada su vremenske promjene. Ne može da leži u jednom položaju više od tri sata. Iako su ljekari preporučili da što više sjedi, kaže da u invalidskim kolicima ne može da sjedi dugo jer osjeća opterećenje donjeg dijela kičme a noge su mi postale kao strano tijelo. Pojavio se i kamenac u mokraćnim kanalima, išao je na razbijanje kamenaca, ali se on vraća i sve je teže jer stalno koristi katetar.
Porodica je uvijek pored Željka. Supruga Nataša je i u pljevaljskoj Bolnici bila pored Željka, priznajući da je tada muku mučila, djecu ostaljala u Gracu, pa kada sve namiri uveče na kombi za Pljevlja a ujutru djeci za Gradac.
„Sreća je moja da mi je ovolika familija, da priskoče i djeca da pomognu da se okrenem , jer ja sam nemoćan da to uradim. Svo vrijeme mog liječenja u Pljevljima, dva puta po tri mjeseca u Bolnici, supruga Nataša je svaku noć bila u bolničkoj sobi da mi pomogne a ujutru se vraćala djeci u Gradac“, kaže Željko.
Kaže Željko da mu je bivši gazda, do septembra prošle godine, plaćao bolovanje u visini plate koju je imao. Dobio je minimalnu penziju i invalidninu a zbog otplate kredita prima 190 evra. Kada plati 100 evra stanarinu, troškove režije ostaje minimalan iznos za život, kupovinu lijekova. Željko kaže da mu je poslodavac preporučio da tuži osiguranje za nadoknadu štete, našao mu advokaticu iz Kotora, koja je u avgustu prošle godine predala tužbu protiv Unika osiguranja, a koja je teretila i firmu za nesreću na radu.
Kako bi obezbijedio egzistenciju svoje petočlane porodice Željko nije birao posao. Išao je godinu i na rad u Rusiju, pokušavao da održi očevinu u Orlji, gdje ima staru porodičnu kuću koju je želio da renovira. Iz Graca su prošle godine u septembru preselili, u podstanare, za Pljevlja zbog školovanja djece i blizine Bolnice. Željko je zahvalan prijateljima sa kojima je nekada radio a koji ga nisu zaboravili i često ga obilze. Posebnu zahvalnost upućuju Bojanu Strunjašu, direktoru SSŠ koji je zposlio njihovog sina Milana i predstavnicima NVO Sveti Sava, Luki Pejoviću i omladini NSD koji su im uručili pomoć.
Kao mladi bračni par živjeli su u porodičnoj kući u Orlji do polaska djece u školu, kada su preselili u Gradac kao podstanari. Imali su jednu kravu a ljeti za raspust išli su u selo. Antonijevići se bore čitav život, i uz zdravlje i Božiju pomoć uspjevali su da školuju djecu a onda su došli dani, mjeseci i godine borbe za Željkovo zdravlje i opravak. Zadivljuje primjer hrabrosti i ljubavi porodice Antonijević koja međusobnom pažnjom, požrtvovanošću i poštovanjem odoljeva problemima, jedinstvena u lošim i dobrim danima.
Kada je najviše htio da pomogne porodici Željko je ostao je nepokretan. Iznenađuje Željkov mir, strpljenje, trezvenost i dostojanstvo u najtežim trenucima. Nauka se ne bavi dušom ali ona se vidi u svakom čovjeku. Željko je primjer da iako ima procenat invaliditeta od skoro 95 odsto vlada svojom dušom iako zavisi od pomoći najbližih i prijatelja. Bez grke riječi, zahvalan je Bogu na zdravlju svoje porodice. Željkov sjaj u oku i duhovni mir pokazuju svu dubinu duše, koja je i glavni oslonac čovjeka u životu. Željko je uvijek bio smiren i hrabar, kažu njegovi prijatelji, a takav je i danas.
