Search
Close this search box.

Kad god uzmem da radim, preplavi me talas sreće

Rođena sam u jednoj apsolutno ženskoj porodici, gdje su majka i baba vodile glavnu riječ i bile smo nas četiri sestre. Ja sam tako oblikovana – ti ženski likovi, ženski razgovori, ženske rutine, mali svakodnevni rituali – to mi je u krvi. Da sam odrasla u muškoj porodici, da sam imala trojicu braće, vjerovatno bih sad nešto drugo slikala.

VOLJELA BIH DA SE POSMATRAČI PRED MOJIM DJELIMA OSJEĆAJU PRIJATNO: Milka Vujović

Foto: Pobjeda/Dobrilo Malidžan

U fokusu interesovanja akademske likovne umjetnice Milke Vujović su stilizovani ženski likovi uronuli u svakodnevicu razapetu između svetog i profanog. Njeni ženski portreti prepoznatljivo su estetizovani i smješteni u poetizovane scene i dekore. Izdužene, blago erotizovane ženske figure prikazane su u dokolici, sanjarenju, otmjenim ritualima, ljubavnim zanosima, stanju iščekivanja…

Na izložbi ,,Svet koji (ni)je negde“, koja se u Modernoj galeriji može pogledati do 5. juna, Vujović je predstavila dvije međusobno povezane cjeline čiji je osnov ljudska figura ili više njih smještene u eksterijeru ili enterijeru. Prva cjelina je u potpunosti posvećena umjetničkom istraživanju različitih, a ujedno tako bliskih kultura sjeverne Afrike, Mediterana i Bliskog istoka, dok drugu cjelinu čine slike nastale pod uticajem preplitanja minojske ornamentike, egipatske mitologije i blještavog kolorita voda Crvenog mora. U intervjuu za Pobjedu Vujović govori o aktuelnoj izložbi, inspiraciji, simbolici djela…

POBJEDA: Evo Vas opet u Vašoj rodnoj Podgorici, na izložbi u Modernoj galeriji. Upravo ste u ovom prostoru 2019. godine imali retrospektivnu izložbu. Na čemu ste radili tokom proteklog perioda i šta to publika može da pogleda na ovoj izložbi?

VUJOVIĆ: Na izložbi publika može da pogleda moj prepoznatljivi likovni rukopis. Nadam se da će osjetiti zadovoljstvo. Ne treba ova izložba da bude nešto što mora po svaku cijenu da se dopadne, da se priča o tome. Želim da ostavi neki utisak na gledaoca, a poželjno je da uživa što više. Ponovo sam u Podgorici poslije punih pet godina. Ova izložba se razlikuje od postavke iz 2019. godine jer je to bila retrospektiva na kojoj su prezentovani radovi koji su nastali tokom mog tridesetogodišnjeg rada. Pošto je ,,samo“ pet godina u pitanju, ima tu razlike, pritom je i tematika drugačija. Ne bih previše da opisujem, nego bih voljela da publika dođe i sama vidi.

POBJEDA: Uvijek su Vaše izložbe nosile zanimljive naslove. Tako je i sa ovom postavkom – ,,Svet koji (ni)je negde“. Kakav je taj svijet u koji nas vodite?

VUJOVIĆ: Možda je zapravo trebalo da kažem množinu – svjetovi. Kada planirate negdje da odete ili da se upoznajete sa nečijom kulturom, počnete da razmišljate o tome, da stvarate neku predstavu koja će se kada posjetite neke ,,svjetove“, ili poklopiti ili će biti dijametralno suprotna od onoga što ste ,,očekivali“. Ne volim da očekujem, jer svako očekivanje traži neka velika ispunjenja, traži neke velike snove za ostvarivanje, što mislim da je pogubno. To su svjetovi u koje sam odlazila i koji su strani od našeg svijeta, a opet znaju da budu podudarni sa prostorom i vremenom u kojem živimo. Tako sam došla na ideju za naslov izložbe, nekako je to spontano izašlo iz mene.

POBJEDA: Zbog čega su Vam naslovi važni, znam da su i sva Vaša djela imenovana?

VUJOVIĆ: Mislim da naslovi djela nemaju toliki uticaj na posmatrača – hoću li mu približiti sliku tako što sam joj dala neki indikativan naziv? Može neko da dođe u galeriju da pogleda moje 33 slike i da ne pročita nijedan naslov, nego da gleda, da osjeća nešto na svoj način. Ne mislim da su naslovi djela toliko značajni za posmatrača, ali meni jesu. Posmatrači redovno na mojim radovima vide nešto drugačije od onoga što sam ja zamislila. Meni je to fenomenalno. Svoja osjećanja, sjećanja i život prezentujem kroz radove, a neko drugi to tumači na svoj način. Mislim da je to odlično. Ono što bih da naglasim, neka moja poruka ostaje samo za mene, a poruke koje neko drugi shvati na neki svoj način samo su dobrodošle. Znači da sam uspjela da vas zaintrigiram.

POBJEDA: Važno Vam je da pasivnog posmatrača preobrazite u aktivnog saučesnika, onoga koji biva podjednako uvučen u scenu pred kojom se zatekao. Na koji način je publika ,,uvučena“ u Vaš fascinantni svijet?

VUJOVIĆ: Voljela bih da se posmatrači pred mojim djelima osjećaju prijatno, malo ,,uvučeni“, zaintrigirani. Ljudi su mi govorili da gledaju detalje na mojim slikama i pitaju se: ,,Koliko joj je vremena trebalo ovo da uradi“. To mi bude drago. Pomislim da svaki minut koji sam provela radeći ima značaj, ima tu cijenu. I ništa nije toliko skupo kao ta sreća kada vidite da se neko zatekao pred Vašom slikom, bilo da je sagledava sa par koraka udaljenosti ili se približio na nekoliko santimetara od platna da vidi kuda je moja četkica išla.

POBJEDA: Pikaso je govorio da je „slikanje samo još jedan vid vođenja dnevnika“. Možemo li ,,scene“ na Vašim platnima smatrati svojevrsnim „ženskim pričama“ iz Vašeg privatnog života?

VUJOVIĆ: Dio njih da, ali ne samo iz ženskog, nego i iz muškog života. Postoje i predstave muškaraca na mojim platnima. Posljednjih pet godina, pa i duže, slikam neke prostore koje sam vidjela, neke druge horizonte, neke nove ljude, ali naravno tu su uvijek prisutni i ljudi iz mog okruženja, kao i ja sama.

POBJEDA: Na novim radovima osjeća se „uticaj“ Mediterana i Bliskog istoka, neka veoma uzbudljiva i egzotična područja. Kakav je njihov odraz na nova ostvarenja?

VUJOVIĆ: Fascinirana sam podnebljem i istorijom sjeverne Afrike. Meni je to jedan od najupečatljivijih prostora koji sam do sada obišla – Maroko, Tunis i Egipat. Što se tiče Bliskog istoka, izuzetan utisak na mene je ostavio Jordan. Sve to pretačem na platna. Možda čak ne ciljam svjesno neke stvari, nego neki detalji zaokupe moju pažnju, nekako me prizovu sebi.

Trudim se da to prepoznam i kada krenem da radim sliku takve stvari počinju da mi se vraćaju u sjećanje. Recimo, kada vidim neki prelijepi friz iz Jordana kažem sebi: ,,E, ovo bih mogla negdje da stavim, ovo mi je inspirativno za neki eksterijer koji ću u budućnosti praviti“. Minojska kultura me je inspirisala – pogled na one izdužene i elegantne figure. To je na mene ostavilo tako jak utisak, toliko sam se pronašla u tome da nijesam mogla satima da izađem iz Arheološkog muzeja.

POBJEDA: Šta je još na Vas ostavilo utisak?

VUJOVIĆ: Nevjerovatno visok nivo estetike. Prema tome čovjek ne može da ostane ravnodušan. Na primjer, jak utisak na mene je ostavio Maroko zbog nekog nevjerovatnog spoja arapske, berberske i francuske umjetnosti. Ta neka zavodljivost arapskog svijeta – mirisa, kuhinje, vinjeta u kombinaciji sa francuskim šarmom i šikom, meni je to ,,pamet pomjerilo“ i nijesam dugo mogla da izađem iz tog nekog marokanskog perioda koji je vladao mnome. Poslije sam to nastavila kroz egipatski i tuniski period.

POBJEDA: Da li se dešava da tokom putovanja pravite skice koje kasnije pretačete u slike?

VUJOVIĆ: Ne. Razmišljala sam o tome i možda nekada pokušavala i onda sam odustala jer mi je to kao neki mali ,,kradljivac“ energije. Sve ono što osjećam u tom trenutku ja bih ostavila na toj skici i ne bih mogla da ponovim. Meni bi to bilo kao neko kopiranje nečega.

POBJEDA: U fokusu Vašeg interesovanja su stilizovani ženski likovi – prikazane kao pojedinačne figure, u paru ili grupi, žene su ujedno glavni akteri Vaših slika. Da li se ženska figura nametnula spontano i bez neke posebne namjere?

VUJOVIĆ: Moglo bi se reći spontano i bez namjere. Mislim da je meni to predodređeno. Rođena sam u apsolutno ženskoj porodici, gdje su majka i baba vodile glavnu riječ i bile smo nas četiri sestre. Kad malo bolje razmislim, pomislim to je zato jer je to meni nametnuto, ja sam tako oblikovana – ti ženski likovi, ženski razgovori, ženske rutine, mali svakodnevni rituali – to mi je u krvi. Da sam odrasla u muškoj porodici, da sam imala trojicu braće, vjerovatno bih sad nešto drugo slikala.

POBJEDA: Svaka od ženskih figura na Vašim platnima ima pažljivo osmišljen mizanscen – scene se odvijaju u raskošnim orijentalnim enterijerima, dekirikovski začudnim urbanim eksterijerima ili izmaštanim prirodnim ambijentima. Gdje sve i na koji način provode vrijeme Vaše žene?

VUJOVIĆ: Provode vrijeme u nekim prostorima u kojima sam bila, na nekim horizontima koje sam vidjela i koji su me oduševili. Tu su i neke sitnice koje su me oduševile, koje sam zapamtila i koje mi budu kao mali ,,tumač“ svega toga što ta određena gospođa ima na slici u tom trenutku, počevši od njenog izgleda, od detalja, kao što je njen nakit, ili nečega u njenom okruženju.

Nije važno je li to enterijer ili eksterijer, ali o svemu razmislim. Volim slikanje rituala ispijanja čaja ili kafe jer privatno imam skromnu kolekciju šoljica za kafu. Kada odem negdje i ako mi neka fina šoljica za kafu zapadne za oko, pokušam da dođem do nje. I naravno da je kasnije naslikam.

POBJEDA: Na Vašim radovima je puno detalja – čarape, negližei, ešarpe, ljiljani… Čini se da ona izreka „manje je više“ kod Vas ne važi. Vi jednostavno uživate u građenju slike do najsitnijeg detalja?

VUJOVIĆ: Da, ima mnogo detalja i uživam u tome. Kad smo kod izreke „manje je više“, kod mene važi „više je zaista više i to je izvanredno“. Meni se tako dopada i ja to tako hoću. Privatno nijesam takva u oblačenju i uopšte izgledu, ali što se tiče tih izmaštanih i likova koji stvarno postoje, volim da ih prikažem na neki moj način, onako kako ih vidim u svom tom mnoštvu detalja, bilo da su oni na njima ili oko njih, nije mi važno, ali zaista volim da bude tako.

POBJEDA: Senzualnost žena na Vašim slikama nije agresivna, već uvijek odmjerena i obojena nekom blagom melanholijom. S obzirom da lica nemaju mimiku, da li one gestikulacijom tijela izražavaju osjećajnost?

VUJOVIĆ: One su oduvijek gestikulacijom izražavale nešto, čak nekim pokretima prstiju sam nešto pokušavala da poručim, pa sad ko je razumio, razumio je, ko nije, nije. U međuvremenu su se pojavile i žene koje pjevaju, koje su oduševljene sobom i situacijom u kojoj su se zatekle i koje uvijek izražavaju neko zadovoljstvo.

POBJEDA: Zbog čega nikada nijeste naslikali sliku nesrećne ili uplakane žene?

VUJOVIĆ: Te negativne stvari, koje su sastavni dio naših života u većoj ili manjoj mjeri, ne želim da radim. To nije dio mene. Neću da kažem da nikada u životu nijesam plakala, ali ja to ne želim da slikam, to ne izlazi iz mene. Možda i zato što kad god uzmem da radim, preplavi me talas sreće i onda ne mogu da slikam neke uplakane žene. Ne mogu protiv sebe.

Neke stvari kod čovjeka ne bude samo očaj, nego i bijes

POBJEDA: Vi ste rođeni u Podgorici, završili ste Fakultet primenjenih umetnosti u Beogradu i postdiplomske studije. Živite u Beogradu i redovna ste profesorica Fakulteta primenjenih umetnosti. Kako biste prokomentarisali stanje u kulturi u Srbiji?

VUJOVIĆ: U Srbiji je kultura u katastrofalnom stanju. Na svakom koraku se vidi koliko je kultura upropašćena, koliko ulaganje u kulturu ne postoji i koliko se sve sistematski pokušava urušiti. Vlada i neko sistematsko urušavanje obrazovanja, ne samo umjetničkog. Zašto to kažem? Imam dvoje djece i znam o čemu govorim. Neke stvari kod čovjeka bude ne samo očaj i ravnodušnost, nego čak i neki bijes.

POBJEDA: Šta mislite da je rješenje, bar kada je u pitanju poboljšanje položaja likovnih umjetnika?

VUJOVIĆ: Što se tiče situacije umjetnika, ja bih to podijelila na samostalne umjetnike i one koji ipak imaju neke izvore prihoda. Čini mi se da je položaj samostalnih umjetnika u Crnoj Gori bolji.

To moram da vežem za Podgoricu, jer imam više prijatelja slobodnih umjetnika ovdje koji su od grada dobili prostor za rad, a oni godišnje imaju obavezu da predaju jedan rad gradu. Toga u Beogradu nemate. Nekad je Beograd bio prepun državnih ateljea koji su tokom teških osamdesetih i devedesetih godina prešli u privatne ruke i oni više ne postoje. Sada vi kao umjetnik ne znam kako biste mogli da dođete do ateljea.

 

Izvor: Pobjeda

NOVOSTI

Povezane vijesti vijesti

Reklamni Prostor Prostor