Predstave „Don Žuan” i „Ribarske svađe” godinama spadaju u najpopularnije komade Crnogorskog pozorišta. Uvijek se traži karta više. U obje briljira poznati srpski glumac Dragan Mićanović. Nismo samo mi, ovdje u Podgorici, svjedoci njegovog odličnog snalaženja kad je Molijer u pitanju. Njegov Tartif i Alsest još se pamte u JDP-u, Mićanovićevoj matičnoj kući. Ove uloge su mu donijele niz nagrada, baš kao i Don Žuan u CNP-u.
Nema razloga za mistifikaciju uspjeha ovih predstava koje je režirala Ana Vukotić, kaže Mićanović koji je nedavno po pedeset i neki put stao na scenu CNP-a kao Don Žuan.
“Publiku je teško prevariti, naročito klasičnim djelima kao što su Molijerov „Don Žuan” i Goldonijeve „Ribarske svađe”. Ako klasikom uspijete publiku da privučete i uspijete da predstava traje, onda ste napravili uspješan projekat. Recept je dobar reditelj i dobra podjela. Publika to voli”, kazao je za „Dan” Mićanović.
Leže mu sve uloge, i poznatih i nepoznatih, smatra i kritika i publika, pa je tako sa velikim uspjehom predstavio lik genijalnog Nikole Tesle u „Madlenijanumu” kao i nedavno Ajnštajna u predstavi „Ajnštajnovi snovi”, kada je doživio gromoglasne aplauze u svom JDP-u. Iako ga od početka karijere znamo i kao filmskog i televizijskog glumca, nikad nije krio da je čovjek od pozorišta.
“Teatar je moja druga kuća. To je prostor moje slobode i mašte. Da, pozorište je definitivno dobar dio mog života”, istakao je on.
U intervjuu za „Dan” uoči premijere „Don Žuana” prije sedam godina govorio da je po povratku iz Engleske zatekao pozorište u krizi.
“Pozorište je refleksija društva. U njemu ne može biti dobro ako u društvu ništa ne valja. Situacija zaista nije prijatna. Kako godine prolaze i kako se sve više i duže bavim ovim poslom moram priznati da sve teže i teže nalazim inspiraciju za ovaj fantastičan posao kojim se bavim. Ja zaista volim ovaj posao, ali, sa svih strana smo bombardovani vijestima koje ubijaju maštu, koje vam ne dopuštaju da istražujete prostor slobode. Skučenost je ogromna oko nas, sa svih strana nas pritiskaju životne brige, ta odvratna riječ tržište, ta odvratna riječ tranzicija koja traje li traje i nikako da se završi. Jednostavno, bombardovani svim tim osjećam da je prostor slobode i mašte sve skučeniji i sve mi je teže da ga pronađem. Kada je cijelo društvo u problemu ne može ni u pozorištu biti drugačije”, smatra on.
Mićanović ima ventil koji ga, kako kaže, na neki način spašava. Otkriva da ima dva načina da pobjegne od briga.
“Scena je jedan ventil. A drugi pravac mog eskapizma je priroda. Bježim van grada, u prirodu, u druženje sa dragim ljudima. Bježim i u literaturu, zatim u neke serije i filmove. To je moj način da pobjegnem”, otkrio je on.
Izvor: Cdm.me
