Search
Close this search box.

Bojić: Skupština, a ne predsjednik Crne Gore – ima posljednju riječ

Ukaz predsjednika Crne Gore je uslovljen eksplicitno Odlukom Vlade, a bez te Odluke Vlade – potpuno je pravno deplasiran. Da je to tačno kaže st. 1 čl. 110 Ustava gdje piše da Vladi prestaje mandat: “Ako Vlada izgubi povjerenje.”

To jasno znači da u ovom sadašnjem kontekstu jedino Skupština, tj. najmanje 41 poslanik Skupštine Crne Gore ima “vlasnost” da donese Odluka o raspuštanju, u pravnoj teoriji kako se to naziva i prepoznaje kao samoraspuštanje, kazao je u intervjuu za IN4S, advokat i predsjednik Pravnog savjeta IN4S, dr Vladan S. Bojić.

Šef DPS-a, na mjestu predsjednika države Milo Đukanović, pokušao je čini se da „prevari“ Ustav. Šta je zapravo on pokušao da uradi?

Primijenio bih kao odgovor na Vaše pitanje inverziju, jer se ona desila: “Ustav je prevario predsjednika Crne Gore”. A kad smo kod fenomena prevare valja istaći staru sentencu: Prevara kvari sve (Fraus omnia corrumpit). Konkretno, kod aktuelnog stanja stvari tema je bila jedino investitura mandatara Miodraga Lekića, koju je predsjednik Crne Gore bio dužan da akceptira i ozvaniči, ili pak odbije i obrazloži – zašto odbija zahtjev tih 41. poslanika Skupštine Crne Gore. Umjesto toga on je nerazmuljivo prešao na sasvim drugu temu koja uopšte nije bila predmet konkretnog zahtjeva. I ne samo pogriješio, već zapao u začaran krug grešaka iz kojih će po pravilu ozbiljne greške u zaključivanju (petitio principii) svaka naredna greška biti i gora i teža od prerhodne.

Dakle, on nije odgovorio svojoj izričitoj ustavnoj obavezi na koju je slovom Ustava “pozvan” za investituru mandatara po i jasnoj i javnoj i glasno izraženoj volji 41. poslanika Skupštine Cene Gore. Svaki narativ o tome da fali spisak sa 41 potpisnikom je nesporno manipulativan, jer Ustav Crne Gore baš nigdje ne predviđa nikakav pisani spisak potpisa poslanika. A s druge strane predviđa “obavezne razgovore” sa svim političkim partijama zastupljenim u Skupštini prije investiture mandatara, po čl. 95 st. 1 tač. 5 Ustava, što mahom nije činio, ili je činio to selektivno, ili je s nekim obavio “razgovor” tako što ih je možda i pozvao, a oni odgovorili – “neću”. Pa i to ispadne razgovor, istina kratak, ali eksplicitan. Opšti je i jak utisak da time predsjednik Crne Gore stvara neko “svoje ustavno – običajno pravo”, a u stvari zbog mnoštva šupljina “svog” Ustava, postupa kako mu kad godi ili mu se dopadne, što je apsolutno – arbitrerno.

Dakle, Đukanović je pokušao da „zamijeni teze“?

Umjesto investiture Miodraga Lekića odgovorio je na nešto o čemu – nije uopšte pitan. Takvo netematsko odlučivanje je duboko izobličio svojim predlogom Skupštini za skraćenje njenog mandata po osnovu člana 84 stav 4 Ustava. Ova norma na koju se predsjednik Crne Gore pozvao ovlašćuje: ili njega, ili 25 poslanika; ili Vladu Crne Gore da predlože Skupštini skraćenje njenog mandata – ali to nije bila i nije ni danas tema, pošto za to nije ustavnom normom – pozvan. Da je to tako potvrđuje činjenica da je po istom tom članu i tom stavu Ustava predlog moglo podnijeti kako je i navedeno 25 poslanika njegovog DPS-a čiji je takođe on decenijski neprikosnoven predsjednik. Ali mu je “državničkije” izgledalo da to učini sa pozicije predsjednika Crne Gore, a ne, ruku na srce, preko poslanika njegovog teško i višeslojno iskopromitovanog DPS-a. U svakom slučaju, predsjednik Crne Gore je spekulisao. A pravi državnik to nikada ne radi. Jeste, kako i pitate “zamijenio teze” ali ih je toliko zamjenjivao i toliko ispreturao da je isplivala suština njegovog htenja koja je nažalost krajnje neprijatna.

Ko je nadležan za skraćenje mandata Skupštine, čije je to ustavno pravo?

Nije sporno da o predlogu za skraćenje mandata Skupštine ma od koga da dolazi, odlučuje jedino Skupština. Tim je jasno predsjednik Crne Gore izašao iz svog konkretnog ustavnog zadatka koji mu je precizno in concreto postavljen. Taj čl. 84 Ustava st. 2 predviđa dva pravna instituta koji se nužno moraju eksplikovati:
1. Skraćenje mandata;
2. Raspuštanje skupštine.

Po prvom predlogu za skraćenje mandata Skupštine koja je već zakazala sednicu 30. septembra 2022. sa logičnim i očiglednim opredeljenjem da predlog odbije – ali se odnekud zakotrljala teza sa željom da bude pravna: da ako skupština odbije predlog za skraćenje mandata, predsjednik Crne Gore ima posljednju reč – da raspusti skupštinu. Što je drugi institut iz čl 84 Ustava. E to bi bio težak čin lične samovolje ali i njegove vidno vehamentne ozbiljne zloupotrebe dužnosti.

Raspuštanje skupštine uređuju odredbe čl. 92 Ustava i to sledećim redosledom:

1. Ako se ne izabere Vlada u roku od 90 dana otkad je predsjednik Crne Gore prvi put predložio mandatara (prošlo je 600 dana);
2. Ako Skupština ne obavlja nadležnosti utvrđene Ustavom Vlada “može”, pošto sasluša predsjednika Skupštine i predsjednike Klubova poslanika raspustiti Skupštinu.
Dakle, samo Vlada ima pravo pod ovim uslovima koji aktuelno nisu ni ispunjeni jer skupština uredno funkcioniše – da je raspusti.

To pravo nema predsjednik Crne Gore, nego tu Odluku Vlade samo svojim Ukazom promulgiše (pravnu narav Ukaza znamo,i za slučaj da on izostane ili tu Odluku kao i kod zakona predsjednik Crne Gore vrati, taj organ: kod Odluke Vlade, opet Vlada, a kod zakona, opet Skupština) ponovo istom većinom donese i predsjednik Crne Gore daljeg izbora nema). Tu se iscrpljuje sva njegova nadležnost.

Neko je pobrkao promulgacije zakona Ukazom predsjednika kakav je u pravnom sistemu SAD od promulgacije Ukazom u pravnom sistemu Crne Gore. Jer, američki, za razliku od našeg Ukaza često zna da se pravno preobrazi iz relativnog u apsolutni veto.

U SAD kada predsjednik ne izda Ukaz u datom roku, to jest, stavi suspenzivni veto,tada Kongres u oba doma (Senatu i u Predstavničkom domu) uvijek mora postići 2/3, što je za tamošnje prilike na granici nemogućeg. Amarički pravni sistem je inter alia i zbog toga poznat kao čist predsjednički, a naš to nije. Neko je pogrešno uzeo da je Ukaz meritoran akt iako je pravništvu i u pravnoj književnosti poznato da nije.

Dodatno, Vlada u tehničkom mandatu tj. kojoj je izglasano nepovjerenje prema čl. 110 st. 3 Ustava izrekom kaže: Vlada kojoj je prestao mandat nema pravo da raspusti Skupštinu.

Ukaz predsjednika Crne Gore je dakle uslovljen eksplicitnom Odlukom Vlade, i bez te Odluke Vlade on je potpuno i pravno i logički deplasiran. Da je to tačno kaže st. 1 čl. 110 Ustava gdje piše da Vladi prestaje mandat: “Ako Vlada izgubi povjerenje.” To jasno znači da u ovom sadašnjem kontekstu jedino Skupština, tj. najmanje 41 poslanik Skupštine Crne Gore ima vlast da donese Odluku o raspuštanju, u pravnoj teoriji kako se to naziva i poznato je kao – samoraspuštanje. Jasno jeste da predsjednik Crne Gore nema ni miligram vlasti da raspusti Skupštinu, a vidimo da skupštinska većina – neće.

Zato ne postoji nikakva čak ni minimalna pravna mogućnost polemisanja oko toga da kontekstualno, (s obzirom da je Vlada van mandata) da samim time predsjednik Crne Gore može bilo šta Ukazom da promulgiše. On ne može donositi bilo kakav Ukaz, jer je taj akt akcesorne pravne prirode, formalistički i svakako potpuno zavisan – konkretno od Odluke Vlade. Postoji samo jedan (1) i to isključivi titular prava na raspuštanje Skupštine, a to je većina tj. najmanje 41 poslanik prema čl. 91 st. 2 Ustava Crne Gore.

Ukoliko pak uslijede neustavni akti predsjednika Crne Gore i dalja pravna srljanja time će se stvoriti stanje koje realno ugrožava ustavni poredak Crne Gore, pa Skupština po čl. 133 st. 1 tač. 4 a u vezi člana 91 st. 2 Ustava ima dužnost da uvede vanredno stanje kako bi se efektivno stabilizovao njen ugrožen ustavni poredak.

Koje je rješenje ove samo naizgled „nerešive“ situacije?

Kako u pravu, tako i u životu ne postoje “nerješive situacije”, nekad to bude i smrt kao repenje. Istina najgore, ali ipak – rješenje. Srećom, Ustav sadrži norme koje omogućavaju povoljno, a izbegavaju fatalno rješenje. Dakle, postoji jasan i nesporan ustavni mehanizam za rješenje konkretne pravne situacije: 1.) Ili će predsjednik Crne Gore ispoštovati odluku 41. poslanika izabranih 30. 8. 2020. i dati mandat Miodragu Lekiću to saglasno izvornoj volji građanina kao jedinog titulara suvereniteta ( čl. 2 st. 3 Ustava: Ne može se, uspostaviti niti priznati vlast koja ne proističe iz slobodne volje građana na demokratskim izborima); 2.) Ili ukoliko se nastavi dosadašnja nekooperativnost i ozbiljno ugrožavanje ustavnog poretka Crne Gore, potpuno je i legitimno i potpuno legalno odlukom istih tih 41 poslanika saglasno čl. 91 st.2 u vezi čl. 133 st.1 tač.4 Ustava uvesti vanredno stanje u cilju stabilizacije ustavnog poretka Crne Gore koji jeste predmetnom opstrukcijom doveden u pitanje – što je ustavna obaveza Skupštine.

Imamo pravnu situaciju koja nema svoj uporednik bilo gdje u zemljama parlamentarne demokratije, čak ni u čistim predsjedničkim sistemima. Bio bi prvorazredni skandal da sada npr. predsjednik SAD Džozef Bajden, pošto izvjesno njegova Demokratska stranka gubi od Republikanaca većinu i u Predstavničkom domu, a izvjesno i u Senatu Kongresa SAD, raspusti kompletan Kongres – samo zato što vidi da gubi većinu. A u našem pravnom sistemu koji nije predsjednički, svjedoci smo da predsjednik Crne Gore ogorčen zbog gubitka većine u Skupštini Crne Gore hoće da je nekako raspusti samo zato što više nema – svoju većinu.

Zato će nužno po odbijanju njegovog predloga za skraćenje mandata Skupštine na sjednici od 30. septembra 2022. – ili Đukanović dati investituru mandataru Miodragu Lekiću ili će biti suočen sa uvođenjem vanrednog stanja kako je to jasno opisano po samom slovu i svim propozicijama važećeg Ustava Crne Gore. Predsjednik je ušao u zonu opasne moralne argumentacije i nekakvo običajno pravo što je karakteristika predustavnih tvorevuna i pretpolitičkih društvenih zajednica, što se po nekom nepisanom pravilu pošiljaocu uvijek vraća kao – bumerang.

Zaključio bih time da je potpuno jasno da je prema izloženome jedini centar odlučivanja: i o skraćenju mandata, jednako kao i o raspuštanju Skupštine Crne Gore jeste: iskljičivo volja skupštinske većine, tj. najmanje 41 poslanika koji naposletku imaju čak i pravnu moć i sve prerogative prema čl. 91 Ustava da donesu odgovarajuću odluku kojom bi se omogućila neophodna afirmacija onih osnovnih demokratskih načela i time Crna Gora donekle primakla – postulatima vladavine prava.

Nadležnosti iz čl. 95 Ustava, predsjednika Crne Gore su, iako se on bira na neposrednim izborima, (što je relikt anomalija) su jasno manje-više ceremonijalnog karaktera i ne mogu se ma kakvim tumačenjem preobraziti u one kakve ima Skupština Crne Gore. Ergo, potrebno je sve namjerne i one “slučajne nejasnoće” skloniti i izreći ono što Ustav predviđa jer: Skupština Crne Gore ima poslednju rijec.

NOVOSTI

Povezane vijesti vijesti

Reklamni Prostor Prostor