Podgorička publika dobila je rijetku priliku da čuje i vidi na sceni KIC „Budo Tomović” elektroakustični operski kabare „A weill ago” inspirisan djelom i životom njemačkog kompozitora Kurta Vajla (Kurt Weill, 1900-1950).
U izvođenju, kao i osmišljavanju koncepta, učestvuju kompozitorka dr Ana Gnjatović, pijanista dr Milivoje Veljić i doktorandkinja sopran Tijana Đuričić. Tako slušalac i gledalac dobija priliku da u izvođenju Đuričićeve i Veljića čuje neke od najpoznatijih solo-pjesama Kurta Vajla, koje je izvodila i njegova supruga Lote Lenja, ali, sve to „podvučeno” elektronikom i glasovima Gnjatovićeve, samog Vajla, Lenje, Bertolta Brehta…, dok se iza njih nižu kadrovi arhivskih crno-bijelih dokumentarnih filmova nastalih 30-ih i 40-ih godina 20. vijeka. Pritom, naglasak je stalno na ljubavnoj priči Vajla i Lenje koja je imala svoje velike uspone i velike padove, no koja je trajala do konca života ovog njemačkog kompozitora. Tako izmiješani stihovi velikih stvaralaca 20. vijeka, slike i zvuci, akustični i elektronski, koji se međusobno „prelamaju” i „naslojavaju”, stvaraju prepoznatljivu, a opet savremenom dobu bližu predstavu kabarea.
Inače, Đuričićeva, i sama u Beogradu radi kabare baziran na djelima Kurta Vajla, i to njeno opredjeljenje za bavljenje savremenom muzikom, kao i bavljenje Gnjatovićeve u njenoj doktorskoj disertaciji glasom i elektronikom, kako kaže, dovelo je do ovog kabarea. Njih dvije, dodaje sopran, sarađuju i prepoznaju se u interesovanjima još od svojih studentskih dana.
“Za mene je bio veoma inspirativan trenutak kada sam otkrila Vajla, a koja sam dotad, kao školovana operska pjevačica njegovala belkanto, i koji je tada, u moje uho, unio jednu dozu „prljavosti”. Meni se dopada i razvoj njegovog muzičkog jezika, i kontrast koji ta muzika nosi u sebi. Naime, vi čujete valcere, tango, neke pjevljive melodije, a opet, tu su tekstovi koji su vrlo angažovani i harmonije koje su neočekivane. Vi mislite da će se desiti neki džez ili neka hit melodija, a to se zapravo nikada ne dogodi. To je ono što me intrigira kod Vajla”, kaže Đuričićeva. Na pitanje koliko pjevač danas u Beogradu, ili negdje drugdje ima priliku da se bavi onim što voli, i da pritom od toga živi, Đuričićeva smatra da je to splet okolnosti, i da pored velikog talenta, dugoročnog rada i prilika, zavisi i čime želite da se bavite.
“Jeste da Beograd u odnosu na Podgoricu možda pruža više prilika, ali ne previše. Poznajem mnoge moje kolege koji jako lijepo žive od toga što rade, ali, čini mi se da je nas puno školovanih koji smo nailazili na neke druge niše, i ostvarivali se kao samostalni umjetnici kroz neke projekte slične ovom i putovali svijetom, ili pak, kroz neke druge profesije koje nam omogućavaju egzistenciju, a onda naša velika ljubav prema muzici dolazi kao divan dodatak životu. Čini mi se da Zapad, naročito Italija i Njemačka, i možda SAD, pružaju još mnogo više prilike pjevačima. Recimo, u Njemačkoj, u malim mjestima imate opere, i to je prilika za mlade ljude da vježbaju i da rade, da se usavršavaju”, kaže Đuričićeva, koja nakon karijere u beogradskom Narodnom pozorištu, sada svoju karijeru gradi izvan ustanova kulture. Tako pored nastupa u Evropi ona bilježi i nastupe u Japanu. Ipak, ovo je bio njen prvi nastup u Crnoj Gori, otkud vuče i porijeklo po očevoj liniji. Zato je bilo zanimljivo čuti kako je doživjela zahtjev publike za bis na koji je odgovorila sa pijanistom.
“Uvijek je bis ushićenje i jedna vrsta zahvalnosti, jer znate da je publici bilo prijatno i da su znatiželjni. A, ja obožavam da pjevam i na sceni i van nje, i uvijek se radujem kada dobijem priliku da još malo pjevam”, kaže Đuričićeva. Pritom, dodaje ona, glas njeguje na vrlo jednostavan način.
“Ne mistifikujem njegu glasa, nema tu nikakvih tajni. Prija mi dosta vode i sna, uz svakodnevnu vokalnu higijenu. Naravno, ne prija mi da cijeli dan govorim ili budem u zadimljenoj prostoriji”, dodaje Đuričićeva, sopran velike glasovne izražajnosti.
Glasovi su veliki darovi
Beogradu, kao regionalnom muzičkom centru, ipak nedostaju neki elementi, koji bi mogli da zaokruže priču, jer, dobrih pjevača ima, kaže Đuričićeva.
“Beograd ima dvije operske kuće, i brojne koncertne program i dosta gostujućih profesora koji se bave pjevanjem, pa mladi pjevači imaju priliku za napredak. No, krajnji rezultat ne može se porediti sa nekim vrhunskim evropskim ili svjetskim operskim kućama. Ali, to ne znači da u Beogradu nema dobrih pjevača. Naprotiv, ima ih, ali nema dovoljno sredstava koja se ulažu u cjelokupnu operu i zato je opšti nivo nešto niži nego u inostranstvu”, kaže Đuričićeva.
“Glasovi s ovog područja su veliki darovi, specifični su i lijepi, i naravno, zavisi kako će ih profesori ili dirigenti brusiti. Naši pjevači imaju odličnu prirodnu predispoziciju, i onda se brušenjem dobijaju pravi dragulji koji onda u inostranstvu mogu da zasjene, jer im je posvećena pažnja na cjelovitiji način”, pojašnjava sopran Tijana Đuričić.
Izvor: Cdm.me
