Dobitniku 64. NIN-ove književne nagrade Dejanu Atanackoviću sinoć je u Beogradu uručeno to prestižno priznanje za roman prvjenac “Luzitanija”.
Atanackoviću, koji nije prisustvovao poglašenju najboljeg romana u 2017, jer živi u Italiji gdje predaje više predmeta iz oblasti vizuelne umjetnosti i kulture na univerzitetskim programima u Firenci i Sijeni, nagradu, koja se sastoji iz povelje i milion dinara, uručila je prošlogodišnja dobitnica Ivana Dimić.
Autor nagrađenog romana naveo je da je svjestan da je sam izbor nepoznatog pisca i debitantskog romana “hrabar izbor, koji će svakao naići i na podršku i na osporavanja”, te da će on nastojati da i svojim daljim radom dodatno opravda čast koja je “Luzitaniji” ukazana.
Prema njegovim riječima, posljednjih dana stizala su mu brojna pitanja o sadržaju i značenjima “Luzitanije”, a jedno od neizbježnih ticalo se političkog značenja romana, povezanosti djela sa aktuelnim političkim trenutkom i okolnostima. Dio pitanja se, kako je dodao, odnosio na povezanost politike i umjetnosti i uloge umjetnosti u društvu.
Atanacković je podsjetio da se umjetnost zasniva na postavljanju pitanja, i dodao da umjetnost koja ne postavlja pitanja i ne preispituje dato stanje stvari, nije umjetnost, već vid ukrasa i dekora, kič, koji oduvijek ima svoj politički pandan.
Zahvaljujući na nagradi on je rekao da je možda upravo umjetnost ta koja može da pomogne da se riječi politika vrati dostojanstvo, “da se ona odvoji od okoštalog mrskog predznaka, od lopova, samosažaljivih lažova i manipulanata, mitova, urbanističkog divljanja, tajnih ugovora, od partijskih poltrona, kukavica, cenzure i atocenzure, lažnog patriotizma, od pogrešno zapisanih istorija i lošeg pamćenja”.
“Potrebno je politiku odvojiti od ljudi koji samoj riječi politika oduzimaju smisao svojom osrednjošću i patetikom, od lažnh doktora nauka, od feudalnih vladara, od kriminala koji cvjeta tamo gdje je politika sve to od čega je politiku potrebno odvojiti”, rekao je Atanacković.
Prema njegovim riječima, možda je upravo to jedna od važnijih uloga umjetnosti.
“Potrebno je probuditi mnoge uspavane i potisnute slike, a samim tim probuditi u sebi i ono osjećanje od kojeg i pojedinac i društvo najviše strepe, a riječ je o plemenitom osjećanju, hrabrom osjećanju, osjećanju potiskivanom i sputavanom, osjećanju koje otrežnjuje, koje ruši iluzije i budi nadu u nove početke – osjećanju stida. Građanin koji osjeti stid pogledaće oko sebe i odmah razumjeti da je, kao u životu, sopstvenu zapuštenu kuću potrebno najprije počistiti”, rekao je Atanacković.
Atanackoviću je nagrada uručena na svečanosti u Jugoslovenskoj kinoteci, upriličenoj četiri dana prije 83. rođendan NIN-a i pred izlazak 3.500 broja, što je, kako je rekao glavni urednik nedeljnika Milan Ćulibrk, “s sobzirom na stanje u medijima i to da pola dnevnih novina nikada nije doguralo do tog broja, za ponos”.
Ćulibrk je naveo da je za NIN najvažnija istina, “istina prije svega i iznad svega i po svaku cijenu istina”, a vrijednost nedeljnika to što njeguje pravo na drugačije mišljenje od sopstvenog.
Predsednik žirija Božo Koprivica ocijenio je da roman “Luzitanija” predstavlja “pohvalu ludosti” i da je bez obzira na teške i tragične teme kojima se bavi, pisan stilom koji ima neku čilost i pokretljivost.
Prema riječima Koprivice, velika odlika romana je ritam i što je pisan sa radošću.
“Ako ne pišete s radošću nema dobrog romana”, rekao je Koprivica.
Roman “Luzitanija” po riječima autora pisan je dvije godine. Zamišljen kao utopijski, preispituje odnos razuma, ludila i gluposti kroz priču o beogradskoj psihijatrijskoj bolnici tokom Prvog svjetskog rata smještenoj u zgradi poznatoj kao Doktorova kula.
U finalu za NIN-ovu književnu nagradu su bili romani “Srodnici” Jovice Aćina, “Gorgone” Mire Otašević, “Luzitanija” Dejana Atanackovića, “Danas je srijeda” Davida Albaharija i “Srebrna magla pada” Srđana Srdića.
Izvor: Beta/cdm
